ponedjeljak, studeni 21, 2011
Bliže se izbori. Ne znam kako vi, ali ja nisam nešto zainteresiran. Nisam bio niti ranije, ali sam izlazio na biralište, onako kao zbog građanske dužnosti. I uvijek sam ustvari glasao protiv. Ali nije to tema. Tema bi bila otprilike: „Koliko dugo vas mogu jebati, a da ne svršite?“
Dakle, polarizacija je završena. Sada stvarno imamo dva bloka i sitnu boraniju što bi rekli susjedi, ustvari komšije. Skoro pa k'o demokrati i republikanci, laburisti i konzervativci, SPD i CDU... Sjajno. Velika razlika, kao što je velika razlika jesi li triper pobrao od plavuše ili brinete, jesi li kuk polomio okliznuvši se na ledu ili kori banane, jesi li se ugušio od trovanja ugljičnim monoksidom ili cijanovodikom. Pa da, nije isto.
Slušam kako i što govore jedni i drugi, i pitam se tko im vjeruje? Baš bih volio vidjeti te koji im vjeruju. Imaju li dvije noge i dvije ruke ili samo noge imaju, četiri... imaju li oči, uši, nos? Osjećaju li išta tim nosom, ustima? Vide li nešto tim očima? Što u ogledalu vide? Hodaju li, govore, dišu li bog te jebo? Ovi koje ja znam kažu da ne vjeruju. Ali pouzdano znam da odlaze ne birališta, većinom. Pa što idu tamo? To k'o oni što nisu praznovjerni ali ipak primjete da je crna mačka prešla cestu ili mi pak pošalju neki od onih lanac-mailova u kojima piše da će prestati jebat ako ga ne pošalju dalje. Kao da ti koje ja znam uopće i jebu.
Nego, slušam neki dan sučeljavanje slovenaca, i oni će kad i mi potrošiti lovu i vrijeme za demokratski igrokaz simpatično nazvan „izbori“, pa trojica glavnih kandidata otvore pitanje: - Koliko Vlada utječe na ekonomsku politiku, a koliko razni lobiji. Nisu se dotakli teme koliko utječe slovenski, a koliko strani faktor, ali i ovo prvo je već dovoljno. E pa gospodo a i drugovi, to što vi birate objesite mačku o rep. Jedno je što vam to nitko od političara ne želi reći, a drugo je što među vama ima onih kojima bi to uopće trebalo govoriti. Vi samo birate tko će slušati kapital, te tko če slušati gazdu iz Berlina, Bruxellesa, Washingtona. I tko će imati priliku malo putovati, malo više trošiti na reprezentaciju, i puno se fotkati sa tamo nekim facama iz svijeta i tu nekim malim ljudima iz vodovoda, cestogradnje, školstva...
Nema veze koliko su nesposobni, ionako ne odlučuju oni. 20 godina se investira da bi se otvorila nova radna mjesta. Dvadeset godina broj nezaposlenih raste. I mislite da će baš sad biti bolje? Ne mislite? Serete! Da ne mislite ne bi išli na birališta. 20 godina smanjuju javnu potrošnju a javna potrošnja stalno raste. 20 godina čekamo bolje sutra a svako sutra je lošije od jučer. I mislite da će baš sad biti bolje? Ne mislite? Serete! Da ne mislite ne bi išli na birališta.
Evo sad i talijani kažu da 80 postotnom većinom vjeruju u novoga premijera. Hajd' se kladimo da će podrška u godinu dana pasti ispod 50 posto. Ništa taj Monti neće napraviti bolje nego Berlusconi. Neće, jer kapitalu koji određuje igru ne može biti u interesu ništa drugo do spašavanja posrnulog kapitalizma. A sve što bi ga moglo spašavati je upravo suprotno onome što bi koristilo običnom čovjeku. A kako to da uopće tolika, kažu najveća podrška nakon drugog svjetskog rata (!!!), može biti pružena premijeru koji je to doslovno jučer postao i koji shodno tome baš ništa još nije napravio? To je samo dokaz da su ljudi ovce koje vjeruju u sve. I to više vjeruju što im je lošije. A talijanima nakon drugog svjetskog rata nije još bilo loše kao danas. Pa stoga i više vjeruju. To što matematika kaže nešto sasvim drugo, nema veze, ljudski je nadati se. Ko jebe matematiku.uostalom, kad matematika zajebe nadu, imamo Boga, rezervnu varijantu za sve nedaće. Jedino što se taj do sada nije iskazao. Nikada nije pobijedio matematiku. Nekako nije odmakao dalje od nade. Ništa konkretno. Kao ni hrvatska politika. No ona ima opravdanje. Nije samostalna, a i ne zna. A koje je opravdanje Bogu? Pa to da može računati samo na naivce.
Sve u svemu, izbori se bliže, strasti se zaoštravaju, ništarije među političarima obećavaju ono što neće ispuniti, ništarije među biračima računaju na ta obećanja i opet tako u krug. Ali radijus toga kruga sve je manji i manji. A mene zanima, kada se krug suzi u točku, koju će nadu gajiti prosječan birač i s kojim će opravdanjem tada vjerovati u izbore. I hoće li ikada svršiti ili ga stvarno ovakva jebačina ne uzbuđuje već latentno rajca?
.
subota, kolovoz 27, 2011
- Tata, tata, rekao mi je ministar tu neki da sam luđak. – uleti mi sin uzbuđeno dok sam tražio ručnik za plažu. – Ha, ha, odakle ti da je taj ministar, to mora da je neka seoska luda koja se tako predstavlja, pa ne hodaju sine moj ministri po malim primorskim mjestima i vrijeđaju djecu. – Ma ne kužiš, pa nije to rekao tu neki čovjek, nego sam vidio na televiziji. – Jooooj, daj onda ne drami toliko, uletio si ko da ti je netko tu na ulici rekao. Kakav ti je sad to štos? - Ma nije štos tata, rekao mi je. I tebi je rekao da si luđak. - Ček' malo, daj polako da vidimo o čemu se radi.
- Da vidim šta je to mali zabrijao u svojoj glavici – čitam ja vijesti na mobitelu. Ma ko će tražiti, sitna slova, guglam ja riječ luđak. I izbaci mi iz prve: „Ministar Karamarko.... " A tu smo dakle! - Samo luđak može ne biti antifašist – poručuje ministar. Slažem se, iako je dan ranije tvrdio da on nije antifašist. No hajde, nazvati samog sebe luđakom, makar da si to bio samo jedan dan, nosi nešto simpatično, samokritika zna biti interesantna. Ali, antifašist je toliko normalno danas biti, kao recimo imati dvije ruke, dvije noge, piti vodu, jesti rižu, prati se sapunom, da nisam shvatio poantu. Ne vidim potrebu isticanja te osobine. Moji su od pojave fašizma bili antifašisti. Doduše, kao većina visokoobrazovanih ljudi nisu bili baš borbeno raspoloženi. Pomagali su uglavnom znanjem, ili kako bi rekao moj djed: - ja sam antifašist građanskog tipa. Čuo sam i starog da se tako izjasnio nekom prilikom, a ja sam potpuno na tom tragu. Djed je tako, kao strojarski inženjer, pravio prvi partizanski oklopni vlak, stari je napisao nekoliko sveučilišnih udžbenika, a ja ću još vidjeti koji će biti moj glavni doprinos antifašizmu. Čitam dalje. Samo luđak može ne biti antikomunist. Jebote, šta ovaj sad hoće reć, malo mi je komplicirano. Čitam ponovo. Ma tko zna kako novinari interpretiraju – pustim ja audiovideo zapis.
Provjeravam u svojoj glavi, sam sa sobom, tko sam i što sam. Vrtim kombinacije, i nikako ne uspjevam pobjeći od kvalifikacije „luđak po Karamarku“. Komunist nisam, barem nisam bio. Kao rođeni buntovnik i nepopravljivi kritičar, još tamo '83. odbio sam za vrijeme služenja vojnog roka ući u Partiju. Obrazložio sam da se kao osamnaestogodišnji brucoš smatram nedoraslim za odgovorne partijske zadatke. Sve je prošlo sa samo jednim, ugodnim, razgovorom sa komandirom čete, kapetanom Tadićem kome je naravno sve bilo jasno. Dvije godine kasnije sam pisao kako će srp i čekić završiti u muzeju, zbog čega sam također imao tek manjih, spomena ne baš vrijednih problema. Tada sam sve gledao kroz prizmu kritike postojećeg i bilo mi je lijepo ne biti komunist. No, kasnije ću saznati da o samoj ideji komunizma nisam imao ni približno jasnu predstavu i da mi ona uopće nije strana, iako sam ja danas poslodavac koji eksploatira radničku klasu. No to nema veze s idejom samom, to je tek prilagođavanje postojećoj situaciji.
Dakle, dok sam mladenački buntovno odbijao biti komunist u komunizmu, jedva shvaćajući taj pojam, sami komunisti nisu mi dali povoda da postanem antikomunist. Kasnije sam se samoj ideji približio, a zla počinjena u ime ideologije znao sam odvojiti od ideologije same. Čovjek čije su vijuge razvijene iznad nivoa ganglija, lako će razumjeti da je fašizam kao ideologija zločinački i da je provedba te idelogije nužno zločinačka, a da u idelogiji komunizma zločina nema, te da sva zla počinjena u ime komunizma imaju isključivo veze sa samom provedbom, dakle, ljudima sa imenima i prezimenima, a ne i sa ideologijom kao takvom. Kako je ministar policajac obrazovan, to se pretpostavlja da se izdigao iznad ganglij nivoa i da mu je to jasno. Dakle biti ili ne biti komunist je pitanje afiniteta, načina razmišljanja, životnih okolnosti. Biti antikomunist je slično pitanje. I sve je to legitimno i sve to mogu i ne moraju biti i školovani i priprosti ljudi, i dobri i loši. Ako je Crnimarko antikomunist, to ne znači nužno i da je luđak, još manje ako se ipak odlučio biti i antifašist. No ako misli da smo ja, i moj mali, a i cijela familija, jer među njima baš i nema antikomunista, luđaci, onda ja ne mogu nego ustvrditi da slijedom iznesene teorije ja nikako ne mogu biti Karamarko. Po toj teoriji to može samo luđak.
.
četvrtak, lipanj 30, 2011
Baš ništa! Velika predstava je završena, prašina se slegla, prvi dojmovi uobličili i ostalo je jedno veliko ništa. Naoko, sve je tu izokrenuto naglavačke. Nepotrebno je nabrajati što se sve dešavalo proteklih mjeseci, a što je kontra svakog učenja o lijepom ponašanju o kome uporno pričaju roditelji, mediji, škola, crkva, društvo kao takvo, bonton sam… nepotrebno jer su informacije bile ultimativno servirane u naslovima svih medija. Nema čega tu nije bilo, sve gadarije nad kojima se snebiva građanska Hrvatska i kojih se nepopravljivo stidi ona kamenogenska. Nema čega bilo nije. No, na kraju se nekako sve istrošilo, i kritike i reakcije, nekako se sve uprosiječilo, počela su iskrsavati opravdanja za sve i za svakoga, relativiziran je svaki čin i svaki potez i na kraju je ispalo kao da sve i nije baš toliko strašno kako se u prvi mah činilo. Život ide dalje. Život ionako uvijek ide dalje pa što bi baš sada mijenjao tu naviku.
Naoko, rekoh maloprije. Jer, na drugo oko, na drugi pogled, konačna reakcija je pokazala da i nije tu bogznakako puno toga naglavačke bilo. Ajd, jedino je malo neobično djelovalo što je taj preljub bio pred kamerama u direktnom prijenosu, ali nije to do preljubnice već do tehnološkog stupnja razvoja. Sve ostalo ispalo je kao i ne odveć naopako. Ispalo je onako kako ustvari i jest, ali kako se nitko ne usuđuje javno priznati. Sve one silne moralne i građanske norme iz prašnih knjiga ionako odavno ne postoje i ne prakticiraju se, barem ne u mjeri da ovakvo ponašanje ikoga jače iznenadi. Svijet je odavno postao mjesto koje nije čedno. Brak odavno nije svet, preljub se odavno ne kamenuje, roditelji ionako danas sve opraštaju svojoj djeci jer ih odavno ne odgajaju, već samo financiraju dok moraju, čast i obraz odavno su samo mitovi iz klasičnih romana, prijateljstvo tek izlizana fraza, a odgovornost tek termin koji je relativan do apsurda. A zašto i nebi kada se, kako nas crkva uči, grijesi ionako mogu okajati.
Današnji svijet se definitivno ravna premisom da je lakše okajati grijehe nego bez grijeha živjeti. Zato se predstave tipa Velikog brata ne bi smjele olako shvaćati. One služe tome da sami sebe spoznamo i da se prestanemo zavaravati o našoj prirodi. A povijest nas uvijek i neprestano iznova uči kako je ljudska priroda sve samo ne – ljudska.
U sve ovo savršeno se uklopio i prevareni muž. On je mrtav hladan ostavio dijete osobi koja nije sposobna odgovarati niti za svoje ponašanje i to u javnosti, a kamoli skrbiti o djetetu. Već sam poriv da dvogodišnje dijete ostavi tri mjeseca radi zabavljanja u tv-showu govori o njenom odnosu prema roditeljskoj ulozi, a ponašanje tamo je tek nikako ne legitimira kao poželjnog odgajatelja. No, ona je takva kakva je i ustvari joj se i nema što zamjeriti, ali on nema prava ignorirati tu činjenicu. Dok se stotine očeva koji bi željeli skrbiti o svojoj djeci bore sa vjetrenjačama zvanim Centri za socijalnu skrb i uzalud pokušavaju dokazati, čak i u slučajevima kada je to evidentno, da su bolji roditelj, jedini koji ne bi imao nikakvih problema pri razvodu dobiti skrb nad djetetom, tu mogućnost ne trepnuvši odbacuje. I to je ustvari najgadljiviji moment cijelog ovog moralnog rusvaja. Sve ono što su svi pacijenti klinike Velikog brata zajedno učinili, nije dostojno prezira koliko potez ovog čovjeka. Svojom bešćutnošću zasijenio je sve gadarije počinjene u tri mjeseca. Ipak je tamo sve bilo između odraslih ljudi. On je u ovu igru, kao post festum žrtvu, uvukao i dvogodišnje dijete. A to je već dostojno najdubljeg prezira.
I za kraj, ova je predstava uz tu univerzalnu, ljudsku poruku, nosila i lokalnu, balkansku. Možemo utvrditi da je iznova dokazan Balkanski poučak po hrvatima. Da ga ponovimo: – Kad god se nađu u nekoj zajednici, srbi jebu hrvate, ali hrvati imaju lovu.
.
srijeda, lipanj 15, 2011
Mali update posta od prije više od tri godine.
Dakle: Dodijeljena ulica Draganu Manceu i plato Milanu Mladenoviću
http://www.glas-javnosti.rs/clanak/beograd/glas-javnosti-15-06-2011/dodeljena-ulica-draganu-manceu-i-plato-milanu-mladenovicu
Post koji je pominjao tako što i štoviše na karti imao ucrtanu ulicu Milana Mladenovića
http://nemresbilivit.bloger.hr/post/ulica-paje-patka/731415.aspx
Sad još samo preostaje ukinuti ulice loših političara, pa čak i zločinaca. Moj prvi pik je Avenija Gojka Šuška
.
utorak, svibanj 31, 2011
Dolazi glavni pop. Vjernicima je to zadnja šansa. Molit će se Bogu da im spasi Hrvatsku. Nevjernici nemaju više šansi. Njima, kao prosječno boljim poznavaocima matematike, jasno je da Hrvatskoj nema spasa.
Kada je prije dvadeset i jednu godinu narod gotovo plebiscitarno izglasao Hrvatsku van Jugoslavije, nije znao da će taj njegov potez donijeti rat, stradanja, nezaposlenost, pljačku, potpun gubitak samostalnosti i na kraju potpuno beznađe. Beznađe iz koga ćemo se probati izvući kroz iglene uši, uz pomoć Vatikanskog popa. Kažem, nisu tada znali što će se desiti. A svako neznanje je skupo.
Koliko skupo? Hrvatska je imala omjer radnika, onih koji privređuju i onih koji su izdržavani 3:1. U vrijeme odluke o samostalnosti. Danas, 21. godinu kasnije, taj je omjer 1:1,1. Ili, troje radnika je nekada izdržavalo jednog penzionera ili nezaposlenog, a danas svaki radnik izdržava jednog i još malo doda za drugog. Ustvari, još je mnogo gore nego je to neki dan pisao Jutarnji, jer među tim zaposlenima je i javni sektor, gotovo 20 posto zaposlenih koji je neprivredan i ne stvara novac nego ga dobija iz budžeta. Tako ispadne da je omjer onih koji rade i stvaraju novčanu vrijednost prema neprofitnima došao do 1,5. A to zemaljska logika privređivanja ne može podnijeti. Hrvatska je zemlja sa najviše korisnika invalidskih prava u Evropi. Hrvatska ima branitelje koje niti jedna druga zemlja više nema. Hrvatska nema više niti što za prodati. Osim otoka. Perspektiva je to u kojoj popovi napaćenom puku jedini mogu pružiti utjehu i nadu. Matematika je ne pruža.
I zato nisu u pravu oni koji su protiv dolaska Vrhovnog popa, a još manje oni koji kažu da je sav taj show preskup. Kada se umire, treba ispuniti pokojniku posljednju želju. Ljudski je. Čak je i kršćanski. I ne treba cjepidlačiti oko cifre. Na sve ono što smo spiskali i što ćemo morati vraćati od momenta ulaska u EU pa do vječnosti, to je i matematički potpuno beznačajna cifra. A bijedni puk veseli.
Taj puk je prije dvadesetjednu godinu odlučio da bi bolje živio. Da bi imao više. Da ne bi davao drugima od svog rada, nego da bi sve zadržavao za sebe. Nije upalilo. Jednostavno, jednadžba je krivo postavljena. Nije uračunato da hrvatski srbi neće biti oduševljeni odlukom. Nije uračunato da će zapad dugo podržavati opstanak Jugoslavije. Nije uračunato da su političari lagali da lova ide u Beograd, pokazalo se da nikada nije išla. Preskočeno je i da će hrvati opljačkati mnogo više Hrvatske nego su to činili ijedni prije njih i to baš za vrijeme rata, kvarno. Zaboravilo se uračunati da će na sve to hrvati šutjeti, jer borba za bolje sutra je u toku. Nije se uzelo u račun da će zapad, kada nas jednom podrži, diktirati što i kako nam je činiti, a kao svaki dobar gospodar, zapad sve radi u svom interesu. Nije se sjetilo da ćemo pedeset godina imati izdatke za branitelje koje neće imati nitko drugi. Izmaklo je i da će turizam nakon dvadeset jedne godine biti slabiji, računalo se da će višestruko ojačati. Previdjelo se i da će Slavonija od žitnice Evrope postati socijalni slučaj i da ćemo uvoziti paradajze čak iz Holandije, sunčana zemlja nema šta. Zaboravilo se da za ozbiljnu računicu nije dosta malo entuzijazma, povijesnih doskočica i čašćenje volovima. Nije uzeto još petstotridesetdevet varijabli u obzir. Uzeta je u obzir samo želja za boljim životom i folklorna težnja za svojom državom. Danas smo ovdje, bez imovine i bez perspektive. Ostala nam je samo nada u popa. Matematika je svoje odavno rekla.
.
utorak, travanj 5, 2011
E ajd da i ja malo pišem o šoping centrima. Ne shoping, nego baš šoping. To Š daje priči na težini. Inače bi zvučala manje seljački. A to svakako nije zaslužila. Jer ovo i jest priča o seljačinama. Elem, vidio Mujo gdje konja potkivaju pa i on digao nogu, kaže pametniji dio naroda za onaj brojniji. Otvorilo Portanovu u Osijeku. Kažu najveći šoping centar od Zagreba do Beograda. Dobro, koriste i termin najveći šoping mol, ali to je već preseravanje na kvadrat. A preseravanje je i snimanje nasmješenih prodavačica i njihovo naklapanje o novom centru i njihovom novom radnom mjestu. To je isto moda. Da mi slučajni prolaznik u Dnevniku kaže što misli o nekoj temi. Ja živim među majmunima pa mi treba Dnevnik da me obavijesti što ljudi misle. Kao to je onda opipavanje bila naroda, to je spuštanje u mase, a i vole ljudi bit na teveu pa to ti je. Em je ugrabila radno mjesto em je na teveu. A ključni detalj u priči je baš ta glupost kako je otvaranjem tog centra stvoreno hiljadu novih radnih mjesta. Učestala laž posljednjih godina u Hrvatskoj. Ne znam ja koliko ima budala koje vjeruju u tu priču, no interesantno je da ne čujem glasove koji bi rekli da je to laž pa da se sa istom prekine. Godinama slušamo pri otvaranju svakog šoping centra koliko je to novih radnih mjesta. A nezaposlenost raste li raste, kako li to računaju ti na Zavodu za zapošljavanje, majku im. Imamo pedeset posto više šoping kvadrata nego Nijemci, po glavi stanovnika, pa odavno smo ih trebali ostaviti daleko iza sebe, da grcaju u bijedi.
Ne treba biti stariji od deset godina, zaključujem to jer je moj sin toliki a evidentno kuži stvar, da bi znao kako sve što šoping centar može donijeti jest zadovoljenje potreba uglavnom ženskog svijeta za kupovinom svega što im ne treba i ponečeg što će im možda nekada zatrebati, te onih stvari koje zaista trebaju, a do pojave šoping centara bile su u svakoj samoposluzi. Sve ostalo je veliki minus za malog čovjeka, a plus samo za odabrane. No mali čovjek to ne kuži, uostalom zbog toga i jest mali. Otvaranjem svakog šoping centra u kratkom se roku, do godine dana, izgubi toliko radnih mjesta koliko su slagali da se otvara. Naime, zatvori se toliko malih trgovina koje propadnu zbog tog otvaranja, da u njima duplo više ljudi izgubi posao nego što ga je u šoping centru našlo. Na duži rok taj je broj i puno veći jer su male trgovine orijentirane na dio malih dobavljača koji ne mogu ući u velike lance, pa također polako propadaju. Onda propadnu i kafići pored njih. I trafike. I još koješta. Uostalom brojke nezaposlenih to vrlo dobro pokazuju.
Radna se mjesta otvaraju kada se otvara tvornica i to tvornica nečega što se uvozi, a ne bi moralo ili onoga što se može izvoziti. Sve ostalo je pretakanje iz šupljeg u još šupljije. Šoping centar je poligon za eksploataciju ljudske gluposti i kao takav može vlasnicima donositi dobit jer je ljudska glupost neizmjerna. Svi drugi argumenti idu protiv njih.
Jedna od bolesnijih ideja koju su ponudili šoping centri, a narod prihvatio je izlet! Bogami, ne idu ljudi više na izlet u planinu, na jezero, na grunt. Slabo. Sada se porodično ide u cjelodnevni šoping. Umjesto šetnje po brdu ili uz neki potok, porodica maršira uz prepunjena kolica, svi razdragani kao da su zadovoljili najprimarniju potrebu... ustvari, kad bolje razmislim, pa i jesu. I zaista sve ima tamo. Restorani, kafići, igraonice, nagradne igre, natjecanja u koječemu, animacija razna... i onda mi frend, pazi dvadesetpet godina se družimo, zna me, na poziv da se nađemo, onako porodično, genijalno predloži: - Preko tjedna smo zauzeti raznim aktivnostima, ali mogli bi za vikend. Najbolje u King Krossu, ono dok žene obavljaju šoping mi sjednemo na kavu, klinci mogu u igraonicu..... - nisam ga dalje slušao. Eto, ima jedno sedam godina da se nismo vidjeli.
Ja doduše sve manje idem na plac, po dućanima u centru gotovo uopće, jer su šoping centri preoteli ljude, pa je ponuda sve slabija, ne možeš glavom kroz zid. I onda kad uđem u te šoping hramove uvijek me iznova fascinira kako, recimo radnica na nekom šalteru, sa plaćom bitno manjom od moje uvijek ima u kolicima stvari za triput više kuna nego ja. Njoj sve to treba. Ona bez bilo čega od toga ne bi mogla zamisliti život. Ali već u redu na blagajni kuka kako ne zna na koju karticu da uzme, kako je ta recesija prestrašna, i kako to nije nikakav život, evo sad će skoro trećinu plaće zgromiti a gotovo da ništa nije ni kupila. U tim situacijama jedva istrpim da nešto ne dobacim, zločesto naravno. No ako već moram u kupovinu u te mastodontske hangare, na ručak sigurno neću. A na izlet ni mrtav. Ostavljam to zadovoljstvo onima koji misle da se otvaranjem šoping centra otvaraju nova radna mjesta. I želim im da dobiju posao u tom šoping centru. I da cijeli dan provode u njemu. Dao im Bog i radnu nedjelju.
I dok naš čovjek najviše voli strane šoping centre, u kojima kupuje jeftine hrenovke, čarape i pegle i skupe uloške, žvake i deterdžente, dotle stranci preferiraju domaći šoping centar popularno zvan Hrvatska u kome su na rasprodaji pokupovali firme, a uskoro će i prirodna bogatstva. Dakle, Hrvatska zaista ima šoping mogućnosti za svačiju dušu.
.
srijeda, ožujak 2, 2011
A meni rekli nema više Jugoslavije, nema Tita, nema bratstva i jedinstva. Dobro, Jugoslavije nema, zasad, makar mi se ovaj termin Zapadni Balkan ne čini ništa drugo nego ružnije ime za istu stvar, ni Tita više nema, ma koliko ga, sve brojniji, danas zazivali, ali zato bratstva i jedinstva ima. Ja sam ga lično vidio. I moja mlađa kćer.
Ne zajebavam se. Prije neki dan svratili mi do Novog Sada. Prelazimo granicu kod Iloka. Ili kod Bačke Palanke, ovisi s koje strane bratstva i jedinstva gledaš. Oko osam navečer nema žive duše na graničnom prijelazu. Pružam putovnice nezainteresiranom policajcu. - Prometnu knjižicu vozila molim.
Pružam mu je i okrećem se prema kćeri: - Ovdje nas svaki puta traže... – ne stogoh reći jer mi frajer, ma ustvari pandur, vraća sve dokumente i sretan put mi i zatvara onaj prozorčić i ja puštam kuplung i... – Ovdje nas svaki puta traže prometnu, jebo ih BMW da ih jebo! – dovršavam ja misao, samo bez ovoga jebo, pred kćeri upotrabljavam finije izraze. – A ovaj je nije ni pogledao, prije mi ju je vratio nego sam mu je dao. – promrmljam, još uvijek na hrvatskom. Vozim preko mosta, mislim da se taj zvao most bratstva i jedinstva, na početku mosta znak. Netko sprejem preko znaka napisao TITO. – Ej, sprejem pošarao znak dvadeset metara od granice, svašta ljudima pada na pamet. – komentiram ja, a kćer se smijulji. Dunav je prošao ispod mosta, a mi preko njega i evo nas na srpskoj obali. Tom policajcu dajem pasoše i pozdravljam tečnim vojvođanskim otezanjem: - Dobro veeče! On me odmjeri, odzdravi jednako tečno otežući i nakon provjere pasoša zatraži i on... saobraćajnu. Ja mu je pružam, a on kaže: - I zeleni karton molim. - Unutra je – kažem ja glasom koji sugerira da se podrazumijeva da je zeleni karton unutra. On se nasmije i kaže: - Nije - i otvori onu prometnu alias saobraćajnu... stvarno nema. – Kako nema? – pitam ja onako za sebe, jer je nemoguće da je nema, pa preko dvadeset godina tu stoji i uvijek je ima. Pruži mi je on natrag, ja je otvorim kao da će se čudom možda ipak pojaviti. Nema! - Dodaj mi onaj fascikl sa policom osiguranja - dobacujem kćeri, možda je tamo ostala, iako znam da nije, putovah od registracije trideset puta, tražili me već.. – Znate, ako nemate zeleni karton, moraćete da platite za mesec dana osiguranje, ne može manje, a to je 120 evra. – Ma imam. – samouvjereno odvraćam ja – Samo momenat da ga nađem. – Dobro, samo kažem ako nemate... – Ma imam! - odlučno mu odbrusim na trenutak uperivši pogled prema njemu, pa nastavim prekopavati po malom i velikom pretincu, znajući da zeleni karton nije ispario, iako mi u tom momentu nije bilo nimalo jasno kako to da nije u prometnoj. Dok sam ja prekopavao i kada se već javljala prva sumnja da ga nekim čudom neću naći, pandur me zamoli da sklonim auto malo u stranu i da polako potražim. Što da se mičem, pomislih, pa psa nema ovdje, ali naravno poslušam ga. Nakon pola minute, evo ti njega: - A koliko vam je hitno da idete u Novi Sad? - Ma nije mi hitno, bili smo u Vinkovcima, mala je imala državno prvenstvo u judou, pa samo usput da svratimo do prijatelja kada smo već tu. – Mogu ja da pozovem čoveka da vam uradi zeleni karton, ali to je 120 evra, ne može manje od mesec dana. – Ma kakvih 120 evra, ne moram ja u Novi Sad, čekajte da nađem.
Sad počinje drugi čin. Sve sam pretražio i nema! Svi moji prijatelji u Novom Sadu, kojima sam te večeri i sutradan pričao ovo, u ovoj fazi priče su znali gdje je zeleni karton. Ja naravno nisam. Samo sam znao da ga nema i da je to stvarno čudno. Izađem iz auta i raširim ruke: – Ništa, nema ga, ovoga puta nećemo u Novi Sad – kažem mu još uvijek u nevjerici da je moj zeleni karton netragom nestao. - E pa ako morate u Novi sad... – Ma ne moram, nije važno – prekinem ga – Drugi puta ćemo, ionako smo usput, bili smo u Vinkovcima, pa... – Ma čekaj šta si nervozan, pa ako moraš u Novi Sad.. – Ne-mo-ram! – E sačekaj da ti kažem, nemoj da si nervozan i nemoj preglasno, ne mora da se čuje – pogleda me vrlo simpatičnim pogledom i očima pokazujući prema kućicama. Ma uopće je bio vrlo simpatičan, podsjećao me na jednog pandura iz nekog srpskog filma, ne mogu se sjetiti kojeg. – Dobro - slegnem ja ramenima – Recite - ne prelazim ja na ti. – Vidi, ako si spreman da počastiš možeš da odeš u Novi Sad i večeras, ne moraš drugi puta. – Koliko? – sjetim se ja da smo se najavili i da je domaćica spremila večeru, onako kako srpski domaćini to znaju, pa ajd da nisu džabe spremali. – Pa koliko možeš – nasmije se on, opet vrlo simpatično. - 20 evra – ispalim ja ne razmišljajući jer nisam vičan takvim situacijama. – Dobro vidi, ti sad lepo sedneš u kola, staviš evre, al' da pojačaš, da pojačaš i... – Ma ne mogu ništa da pojačam, razmašem se ja rukama, i ovo mi je previše, ionako ni ne trebam u Novi Sad, mi smo bili u Vinkovcima... – Ma dobro, nemoj da si nervozan, u redu, ajd smiiri se – popravi on onu šapku – dakle, staviš evre u saobraćajnu, u redu, ne treba da pojačaš, i lepo dođeš do kućice, ja ću tamo da budem, kao našao si zeleni karton i ideš za Novi Sad. Jel u redu? Kimnem glavom.
Bilo je sve kako je rekao. Sjeo sam u auto, kćer mi je iz pretinca dodala novčanik...... i došao sam do kućice. Aaaa, našli ste zeleni kaarton – iskrevelji se onako zaista simpatično i vrati mi prometnu lakšu za onih 20 eurića. Ja sjednem u auto i da ću po gasu, kad mi maše neki tip. – Šta sad taj hoće? – otvorim prozor. – Policiju ste prošli, carinu niste – kaže on iritantno se cereći. Ja iznerviran zbog otimačine 20 eura izađem van: - Jel trebate i vi zeleni karton? Onda me on ozbiljno pogledao, pogledao je i gepek pun kimona i ostalih ozbiljnih rekvizita i odmahnuo rukom. Vratio sam se u auto, dao gas, kćer je prvo smiješeći se rekla: - Ju, kako si mu se iskezio – a onda ozbiljnije pitala: - A kako je onaj policajac znao da nemaš zeleni karton prije nego je otvorio prometnu?
Treći čin je kratak: Ja kočim, recimo pedeset metara nakon granice, nasred ceste, i shvaćam! Vraća mi se slika, znam da je tako bilo i hvata me bijes. – Uzeo mi je naš pandur! – viknem dok mi se kroz glavu vrtio film: Ja mu dajem prometnu, on je uzima, ja ne stižem kćeri reći niti dvije riječi i on je vraća... E jebiga, al su uvježbani. – Tata, a kako je ovaj policajac znao da ti je naš uzeo? – Ma daj dijete...
20 eura za bratstvo i jedinstvo? Nije puno, samo kad bi palilo dalje od njihovih džepova.
.
ponedjeljak, veljača 14, 2011
Obožavam Valentinovo! Obožavam sve one dane kada se mogu uzeti pare, veće nego drugim danima. Još od kada je pop Valentin likvidiran carskim ukazom provlači se legenda o njemu, navodno je vjenčavao vojnike kontra navodne careve volje da to ne radi. Pa je navodno Klaudije, ali ne onaj nego onaj drugi, bio ljut što se pop odmetnuo u hajduke i požurio ga spaliti. Navodno je to jedini podatak koji o Valentinu nije navodan! Navodno su ga onda proglasili svecem i navodno se priča tako širila dalje i navodno se održala do naših dana. Navodno kažem, jer postoje i druge verzije priče. Pouzdano se zna da su do pojave najprije agresivnog marketinga, pa potom i inetreneta, ta sjećanja bila dosta skromna. Jadni ljudi koji su voljeli nekoga nisu do tada pojma imali da im je ljubav bila falš jer nisu na dan kada je spaljen pop Valentin potrošili lovu na poklon kojim bi tu ljubav dokazali. Koji gaf! Zbog tričavih, između pedeset i dvjestopedeset kuna, oni su gubili taj veličanstven osjećaj proslave spaljivanja popa na nekom rimskom trgu. Neprocijenjivo.
Nepravdu su ispravili trgovci plišanim srcima i čokoladnim srcima i svim ostalim srcima, trgovci cvijećem, trgovci putovanjima, trgovci ranoraznim znakovima pažnje i posebno, trgovci sms-ovima. Nanjušili su da je pop sebi neposluhom i mučeničkom smrću, uz malu pomoć marketinga i novih tehnologija, kupio ulaznicu u svijet besmrtnih, a oni sebi dodatnu lovicu. Svaki trgovac trguje nekom robom, a samo pravi trguje i ljudskom glupošću. Moš’ misliti, ja nisam znao izjaviti ljubav dok nije bilo Valentinova. Dobro ‘ajd, nisam baš ja neki etalon za takve stvari, ali recimo Mile, onaj iz srednjaka (srednje šlkole), taj je svaku koju je poželio odvajao za sebe, a nismo tada za Valentinovo ni čuli. Tome za fukanje nije bila potrebna popova pomoć. Znam ja da će mnogi reći kako je Valentinovo bez veze, ali će svejedno kupiti neki poklončić da se drugi dio veze ne bi uvrijedio. U tom slučaju to je početak kompromisa, onog koga će kasnije biti u toj mjeri da će cijeli život postati jedan veliki kompromis i da će latentno nezadovoljstvo biti glavna odlika takvoga života. Znam i da će neki reći kako je Valentinovo baš simpatično, jer za razliku od raznih dana državnosti, republika ili sličnih koja obilježavaju bitke ili zasjedanja, ono slavi ljubav. Za njih mi je u redu da slave. Ali mi nije u redu da tako misle. Takvi ne kuže da su im prodali muda pod bubrege. I da svaka priča iza koje stoji lova i marketing, mora negdje imati zajeb. Ja vjerujem samo u priče koje se pričaju besplatno. Jedino to nisu jeftine priče.
.
ponedjeljak, siječanj 31, 2011
Šta buljiš ko tele u šarena vrata? - znala me pitati majka kada bi primjetila da nisam razumio ono što mi govori. Uvijek sam se pitao gdje su ta šarena vrata i kako to izgledaju i zašto baš tele bulji u njih. Do danas nisam saznao odgovor na ta pitanja. iako sam, kad god bi mama napravila teleću koljenicu, tokom ručka zamišljao ta šarena vrata. Ne ulazi mi se duboko u povijesne razloge nastanka te i sličnih izjava, prvenstveno iz razloga što mi se onako na prvu čini da su nam preci bili prilično čudna sorta, pa da se ne razočaram. Mlatili su praznu slamu, i ostavili nam taj totalno blesav izraz u nasljeđe, ne bi li se mi pitali kakva je to prazna slama i ko ju je i zašto mlatio. Usput su sisali vesla. Jebote ko normalan sisa veslo? Zamisli molim te tipa koji sisa veslo, pored njega jedan uzeo praznu slamu pa je mlati, a između njih neko tele bulji u neka šarena vrata. Majku mu staru, pa ni Kusturica ne bi, u suradnji sa Šijanom, napravio tragičnije likove. Sastrane, lijevo od njih nalazi se brašno i pored njega neki lik, očito poremećen, pa kad on ugleda to brašno prasne u smijeh. I sad zbog nekog retarda mi danas bez pardona kažemo: smije se ko lud na brašno. Nedaleko od vesele družine kupus, u kupusu vol i nekoliko seljaka. Uzeše oni neke motke pa mlate jadnog vola u tom kupusu. I opet mi danas imamo izreku. Inače bi, da nisu izmlatili tog vola u tom kupusu, mi kratko rekli: - prebili su ga ko pičku. Jadno. Nigdje mašte ko u naših predaka. Poznato je da gdje je stoka ima i muha. Pa su tako oko toga vola letjele muhe. Samo mi nikako nije jasno kako su to letjele bez glave. Ne da mi se ni zamišljati takav prizor, čuj ti muhu bez glave a leti, mislim da su naši stari tu malo zabrijali. To ni Generalić nije tako slikao, a on je uvijek malo pretjerivao. Vidiš, čudi me da nijedan od tih Hlebinaca nije nacrtao to tele i ta vrata, to je tema ko stvorena za naivce. A oko teleta lete muhe bez glave. Prizor kao stvoren da krasi zid Sabora.
Jedan od izraza mi je posebno drag: - okolo kere pa na mala vrata. Ajd da vidim ko će mi suvislo objasniti zašto bi netko išao oko psa, pa onda došao na vrata i zašto su ta vrata mala? To fakat moraš bit lud. Možda je to radio onaj isti što se smijao na brašno. Ali zašto je taj moron toliko popularan do danas? U čemu je tajna? Jednako tako nije mi jasno zašto bi netko kucao o drvo zato što je imao sreće? Odakle mu ideja da kada sve dobro prođe baš tako proslavi? E, a ko je taj Maksim i koja je to divizija po kojoj je dotični lupao? I kako to da je do danas ostao spominjan baš on a ne nitko drugi? Barem je povijest puna onih koji su nekoga ili nešto lupali. A kroz povijest su malo pomalo nastala i slova, samo mi nije jasno kako se desilo da neko od njih umre na papiru pa da mi danas nešto što ne važi nazivamo mrtvim slovom na papiru. A slovima su se proslavili i novinari, posebno oni koji su donosili senzacionalne vijesti, iako se kasnije ispostavilo da su mnoge od njih bile lažne. Ne znam samo što su patke skrivile da se laž u novinama naziva novinarskom patkom. Pa što baš patka, meni lično patke su sasvim simpatična bića i ne liče mi na lažove. Govorila mi je mama kad ne bih poslušao ono što kaže da nikad samnom na zelenu granu. A ja sam se uvijek pitao zašto ona želi na granu i što bi ona i ja radili na grani, nije li prestara za pentranje po drveću?
E, ali od svega što narod priča, najintrigantnije mi je tko je taj Marijan, čija je majka i posebno, tko je bila ta Marica! Pazi, jedina muda koja se spominju iz prošlosti su muda Marjanova, kolika li su bila kada su poznata generacijama i generacijama. A majka je posebna priča, buraz, kakva je to majka koja toliko pije da se opije do mjere da postane jedinica za pijanstvo: Nemreš bilivit. Pijan ko majka. Ne moš se napit više od majke, možeš samo kao ona. Koja majka, pa toj su djeca garant pobjegla od kuće kada su napunila pet godina. Ne znam samo je li to ona ikada primjetila. A Marica? Sirota se nije razumijela u krive kurce. Toliko se nije razumjela da je postala etalon za nerazumijevanje. Pazi, ona ne da nije bila kurva, već je vrlo vjerovatno skončala kao djevica. Jadna Marica. Ne samo da se nije razumijela u kurce, već su njeni suvremenici to razglasili toliko da se i nadolazeća pokoljenja sprdaju s Maricom.
No na kraju želim reći da unatoč nejasnoćama o razlozima nastanka ovih izreka, one zaista dobro mogu oslikati današnji trenutak. Dakle, dok ovi u Saboru mlate praznu slamu, građani hrle u lizinge i kredite ko muhe bez glave, a svako obećanje o boljem životu ostaje mrtvo slovo na papiru, Očito je, s ovom vladom nikada na zelenu granu. No da kucnem o drvo, ipak mi nismo sisali vesla, pa smo skužili da se premijerka u svoj posao razumije kao Marica u krivi kurac.
P.S. Kada smo već kod kurca, ne mogu a da ne spomenem kako me možda više nego ijedna druga izreka, frapira ona kako je lako tuđim kurcem gloginje mlatiti. Koji je to od naših predaka došao na samoubilačku ideju da kurcem gloginje mlati? Nemreš bilivit!
.
petak, prosinac 31, 2010
Povodom predstojećeg nailaska Nove godine, želio bih, napokon, zahvaliti građanima Hrvatske koji su mi svojim zalaganjem za kapitalističko društvo i samostalnu Hrvatsku, omogućili da spavam dokle hoću, da budem svoj gazda, da ih zapošljavam i da živim onako kako su svi oni željeli živjeti, ali nažalost nisu uspjeli. Ponekad treba priznati da drugi znaju bolje nego ti što je za tebe dobro. Da se mene pitalo ja bih još živio u socijalizmu, bio bih dio širokog srednjeg sloja i ne bih se puno razlikovao od većine ostalih po načinu života. Ustajao bih ujutro, odlazio na posao, vjerovatno u istu firmu već dvadeset godina, dobio plaću s kojom bih pristojno živio, ali bih djeci povremeno kupovinu cipela ili hlača prebacivao na neki od slijedećih mjeseci. Ljetovao bih u odmaralištima, kod rođaka u vikendici ili bih čak imao i neku svoju, pa svakoga ljeta sjedio pod istim borom i kartao belu, slušajući kako ostala trojica sa zavišću komentiraju debelog švabu pod susjednim borom, koji ziher ima pet hiljada eura plaću, jer eto, ne živi u šugavom socijalizmu. Da se mene pitalo, ja bih živio lošije nego što živim danas. Da se mene pitalo, građani bi živjeli bolje nego što danas žive. Lako je dakle zaključiti da su se građani, velikom većinom, žrtvovali kako bi meni i još nekima bilo bolje. Nekima su čak dozvolili da privatiziraju njihove tvornice i da im potom daju otkaze i pošalju ih na burzu, nekima da osnuju političke stranke i onda žive bez da rade, na budžetu, nekima su omogućili da dođu do ogromne, nekada nacionalizirane imovine svojih djedova, koji su do nje došli izrabljujući njihove djedove... znaju hrvati zaista biti velikodušni. Ja doduše nisam imao toliku pomoć građana, ali već i to što su mi omogućili kapitalizam kojeg se toliko gadim, a u kome sam se snašao bolje od njih, dovoljan je razlog da im se zahvalim i da im poželim da u Novoj godini lakše podnesu još jače stezanje remena, pad standarda i dodatna odricanja u odnosu na ovu godinu. No, ako je vjerovati medijima, a zašto ne bi kada su to mediji samostalne Hrvatske, jednoga dana biti će bolje. Već za koji dan obasipat će vas izvještajima o gužvama na granici jer masovno hrvati idu na skijanje, pa i vi ćete jednoga dana, nakon skijanja dolazi Valentinovo, ljubav je svuda oko nas, pa dok trepnete Uskrs, najveći blagdan svakog hrvata, kada postajemo svjesni naše besmrtnosti, pa turistička sezona od koje očekujemo da nas konačno izdigne barem na razinu Švicarske jer naše more je najljepše, pa onda opet Božić, vrijeme darivanja i ... ma biti će bolje, jer vi ste to zaslužili, kako kaže omiljeni reklamni slogan. A ja sam napokon shvatio što taj slogan točno znači. Meni će biti bolje, a ne vama. Ali vi ste za to zaslužni, a ne ja. Zato vam od srca želim zdravlja i sreće, zdravlje kako bi i u budućnosti brinuli da meni bude dobro, a sreće da preživite svoje odluke.
.
utorak, studeni 30, 2010
Vuk Stefanović Karadžić, poznatiji kao jedan od samo 50 počasnih građana Zagreba u njegovoj više od devet stotina godina dugoj povijesti, nije osobito popularan danas u svome Zagrebu. No, to izrugivanje s našom poviješću, jer on je počasnim građaninom proglašen još 1861, dakle znatno prije ikakve Jugoslavije i ikakvih možebitnih srpskih utjecaja, ipak ne može sakriti činjenicu da nam je u naslijeđe ostavio da pišemo onako kako govorimo i čitamo kako je napisano. Uz još neka, tako je nastalo i slovo lj!
Oduvijek sam prezirao slovo lj. Lj je najljigavije od svih slova. Ako se onomatopeja igdje osjeti, onda je to u riječima koja sadrže slovo lj. Bljak je tipičan primjer. Kada nešto ne valja, slovo lj će to slikovito naglasiti. Toliko slikovito da ti se bljuje. Evo recimo proljev. Pa da ga vidiš a ne znaš kako se zove, mogao bi se okladiti da mora imati slovo lj u njemu. A tek šmrklje! Nema teorije da bi nešto tako gadno moglo proći bez slova lj. Čista bljuvotina. Ljiga, kažem. Pa onda vidiš čovjeka sav nizašto, jedva hoda, sve ga boli. Kljakav, naravno, sa lj! Uh, što ne volim kljakave. A tek traljav? Daj nađi samo jednoga koji voli traljave. Nema! Pa škiljav. Uvijek sam zazirao od takvih. Nisu to dobri ljudi, da jesu ne bi imali lj u osobini.. Kud ćeš jačeg dokaza nakon svih ovih primjera. Pa kad skupiš nekoliko tih lj osbina ne možeš više sprati ljagu sa svoga imena. Vječno te smatraju seljačinom i uljezom u društvu. Pa onda ljuska. Naravno da se ne jede, jede se ono iznutra, ljuska se baca, di ćeš jesti slovo lj? Jedino što s njim možeš je ispljunuti ga. Pa riblje ulje. Dvostruko slovo lj? Naravno da je to najgadnije što pamtim iz djetinstva. Ja sam naivno mislio da je to gadno zbog ribe. A riba je ukusna Ustvari, to je zbog ta dva slova lj. Naravno da onda kao dijete samo što se ne izbljuješ. Dva lj čovječe. Pa ti to progutaj nasmijan.
Bljuvanje, ljigavo, ljepljivo, pa se ljulja, sve je to nešto klisko i nestabilno, baš kao što kliska i nestabilna i ljubav zna biti. Sve te riječi na lj su sumnjive. Pita me frendica: - A ljetna ljubav? Pa kud ćeš veće ljigavštine od toga! Namjerno tu ima lj. Sve je to smišljeno. Kao i ljepota. To je ustvari čista prevara.. Padneš na tu foru i na kraju se naljutiš. Ma, ljudi ko ljudi, kvarni i zavidni, naravno kad počinju sa lj. Ili recimo Ljubljana, pazi ti to, dva lj, naravno da se s njima najviše prepucavamo zadnjih godina, pa nemremo svariti ta dva lj, logično i da su naše pare ostale u Ljubljanskoj banci, ajd ti izvuci lovu iz banke sa dva lj. Nemoguća misija!
Ako zbog nečega građanin Vuk treba ispaštati onda to nisu politički afiniteti, već proskribirano slovo lj! Mrtav hladan izbacivao je i ubacivao znakove, ne bi li napravio pismo u kome svaki glas ima svoj znak. I uspio je. Međutim sve dobro što je napravio, upropastio je je kada je pomislio na slovo lj. Pljuger!
P.S. Jedino što valja a da ima lj, to je bakljava. Nemreš biljivit!
.
petak, listopad 22, 2010
Mala, život je sasvim jednostavna pojava. Kroz ovo godina što sam ga koristio naučio sam ga i čitati. Čitam bez zamuckivanja. Nije život slučajan. Ni riječi ne mogu biti slučajne, njima se može objasniti i neobjašnjivo.
No Mala, i prešućeno zna reći dovoljno. Naravno, bitno je tko odšuti. Samo ti šuti i dalje. Za usne uzmi led kada sipaš piće. Lakše ćeš odšutjeti kada ti led bude milovao usne. Hladnoća tjera na šutnju.
I kada već šutiš, ajmo šutjeti zajedno. Smijem ti se pridružiti? Prešutjet ćemo ono vino i onaj sir, možemo i grožđe... nismo to stigli ispričati. Kao ni bezbrojne druge priče. Znam da ćemo onda prešutjeti i onaj mračni ugao u onom nekom klubu, sjećaš se? E tu sam priču zaista želio ispričati, nije se imalo kada. A da šutimo o kuhinji? Ono kad ti se prišuljam s leđa, nogom gurnem vrata, znaš ono... to se ne šuti dugo. Hajde da šutimo i o onoj ogradi uz koju te stisnem, primim za kosu pa onda znaš već... ma znaš li ti Mala koliko toga mi možemo odšutjeti? Jedan cijeli život trebamo prešutjeti ako ne želimo nešto preskočiti. A kada sve odšutimo, možemo šutjeti i ni o čemu. Kao da šutnja baš mora imati temu.
Sutra sam mislio, Mala, stavit ću ploču na gramofon, da se beskonačno ponavlja i ljubit ćemo se dok nam se jezici ne izližu, dok pjevač na ploči ne promukne. Mislio...
Znaš Mala, nije bilo uzalud, imali smo nadu. Nije to malo. Nada je luksuz, rekao je Pjesnik. Tek kada iščezava, vidiš koliko je draži bilo u njoj. Naša se nada nezaustavljivo pretvara u san. No i san može biti dio jave ako se ne budiš prečesto..
A ja? Ja sanjam širom zatvorenih očiju i sasvim dobro podnosim smrt. Svoje sam ružne snove odavno presanjao. Preostali su mi još samo oni lijepi.
.
četvrtak, rujan 30, 2010
Kažu današnje vijesti da je 78 posto građana nezadovoljno smjerom kojim zemlja ide. Ne znam kako je moguće da postoji onih 22 posto, previše je, jer to mogu biti samo kreteni ili mazohisti. No ne brinu mene oni. Oni likuju. Jedni što im se govnjivi obzor čini ružičastim, drugi jer u patnji uživaju. Mene brine ovih 78 posto. Zemlja ide krivo, a oni šute. Nitko da ozbiljno digne glas. Nitko da se barem pokaje i prizna onaj antologijski zajeb od prije dvadeset godina. Pomislio bi čovjek da su shvatili da Hrvatska nikada neće biti Jadranska Švicarska i pomirili se s time, ali ne, razlog je upravo suprotan. Oni još uvijek brane državu, imaju za nju razumijevanja, jer će im jednoga dana donijeti toliko željeno blagostanje. Kakav povijesni trač. A dotle, polako ali sigurno, hrvatska vlast završava iza brave, polako ali sigurno, ostvaruje se proročanski Bušićeva: ... „Svi su nas stoljećima potkradali, ali tek kad naši dođu, onda ćete vidjeti kako se krade.“ I vidimo. Nitko se, od Mlečana do danas, nije o hrvatski narod ogriješio kao on sam o sebe. I to je Bušić rekao: „Tada će biti najveće i nerješivo pitanje - kako nas spasiti od nas samih?“ Trebao je, pišući tu rečenicu, boldati ključnu riječ: nerješivo!
Politički vrh dotakao je – dno! Ali prošlo je dvadeset godina. Jedna je generacija dakle žrtvovana. I nakon tih dvadeset godina zemlja još uvijek ide u pogrešnom smjeru! Naravno da ide. Povijest je neke od nas naučila, ali ogromnu većinu nije. Ista će se priča odvijati za još dvadeset godina. Pa još, pa još... Nikada Hrvatska neće biti obećana zemlja. Uostalom, nitko joj ništa i nikada nije niti obećao. Svoju je samostalnost platila pristavši da bude sluškinja moćnijih i većih koji su joj pomogli da taj cilj ostvari. I ništa nije sporno u toj odluci. Svatko svoj put bira sam. Ali onda mora tim putem i ići, mora ožuljati tabane. Dvadeset godina očito nije bilo dovoljno da narod shvati kako neće bolje živjeti ako vlast bude naša. Slijedećih dvadeset počinje teći. U tih slijedećih dvadeset ova će zemlja potonuti još dublje.Ne zato jer će nesposobni ili lopovi vladati, već zato što je to put koji je odabran. Taj put ide nizbrdo. Ma koliko se on prije dvadeset godina činio uzlaznim. Tada glave nisu bile trijezne. Tada su ljudi bili opijeni patriotizmom, a „patriotizam je uvijek i svuda isti zajeb, šareno ogledalce za neukog urođenika, ponosni američki narod, ponosni hrvatski narod, nema razlike među budalama.“ – reći će, iskusno, poput mnogih mislećih ljudi, neki dan u novinama Ante Tomić.
Opijenost je uvijek nezgodna. Pijanom se čovjeku sve čini naopako i duplo. No, koliko god pio, jednom se moraš otrijezniti. A onda otkriješ da cesta ide prema dolje i da nema drugog puta. I počneš se ponašati u skladu sa situacijom. Uvažiš je. Priznaš zajeb. Smanjiš prohtjeve i očekivanja, uspoređuješ se sa svojim rangom, recimo srbinom ili slovencem, a ne sa nedostižnim švabom ili amerikancem. I stvoriš preduvjete za sreću. Jedino ostaje pitanje da li će slijedećih dvadeset biti dovoljno za tu spoznaju. Povijest kaže da neće. I da će sreća ovoga naroda ostati nedosanjani san još barem koju generaciju. A dotada, jedni patrioti će završavati na robiji, a drugi patrioti će nezadovoljno gunđati uz jutarnju kavu ili popodnevno pivo... ako uopće budu imali za tu kavu i za to pivo. Neku treću opciju povijest za nas jednostavno nije predvidjela.
.
nedjelja, kolovoz 22, 2010
Nikada nisam imao dobro mišljenje o bankama. Još kao mali veselio sam se kada bi neki lik na filmu opljačkao banku i pobjegao da ga ne uhvate. Ne znam je li to što sam još kao mali osjetio da su banke ustvari pravi negativci ili što filmovi često razbojnika prikazuju simpatičnim, ali do danas se moje mišljenje o bankama nije nimalo ublažilo. Naprotiv.
Zbog tog "urođenog" animoziteta prema bankama, nikada s njima nisam želio imati posla većeg od štednje. Po viđenju. Tako nikada nisam imao niti jednu kreditnu karticu. Svoje sam račune uvijek i svugdje plaćao novcem. Keš. Trgovci su me zato uvijek voljeli. Ali ne i banke. Nedavno, odlučim, dosta naglo kako to već kod mene ide, otići do Sicilije na ljeto, pa sve sa klincima, pa sve na mjesec dana i još autom. Dalek put, pa rekoh eto možda je došlo vrijeme da i ja uzmem neku karticu, tek da ne nosim pretjerano veliki novac sa sobom. I uđem u prvu banku koja mi je bila usput, ne bih li se raspitao što mi je sve potrebno i za koliko se kartica može dobiti. Sutradan sam donio potrebno i ostalo mi je da čekam, kako rekoše, desetak dana do odluke odbora za kartice o čemu će me obavijestiti telefonom. Kako odgovor nije stizao, interesirao sam se u poslovnici, zvao brojeve koje sam tamo dobio, i svaki puta je odgovor bio da još nisam došao na red. Pa i toga dana kada sam u sandučiću našao dopis Erste banke na koji sam odgovorio mailom potpisnici dopisa. Odgovor, napisam u hipu, citiram bez promjena (izuzev nicka).
Poštovana gđo Radmila,
Sa nevjericom sam danas (15.07.2010) primio Vaš smiješan dopis od dana 08.07.2010 naslovljen osobno na moje ime.
Dopis kao da je napisan nekom drugom a ne meni. Doslovno niti jedna rečenica u dopisu ne odgovara dešavanjima u stvarnosti. Razumijem da imate standardne obrasce za odgovore, ali bi u tome slučaju i obrazac poslovanja trebao biti standardan, a što očito nije slučaj.
Dakle, prije nešto više od dva tjedna, došao sam u vašu poslovnicu i djelatnici banke objasnio da idem na duži put zajedno sa svoje troje djece, te je zamolio da mi preporuči karticu koja mi je najpogodnija za plaćanje u Italiji, a koju trebam isključivo iz razloga da ne nosim veće sume novca kod sebe. Naglasio sam da je to jedini razlog zbog koga mi kartica treba i da mi nije bitno kreditiranje, odgode plaćanja i slično. Također sam rekao da mi je stvar interesantna samo ukoliko je ta procedura unutar dva tjedna jer ukoliko nije, kartica mi ne treba, jer ću u međuvremenu otputovati, a za ostale namjene nije mi potrebna i ne mislim plaćati članarinu, upisninu i slične troškove da bih imao karticu koja mi evo već toliko godina nije potrebna u svakodnevnim životnim situacijama.
Dakle, nije istina prva rečenica gdje ste napisali da sam izrazio želju za korištenje Mastarcard kartice, to je bila preporuka Vaše djelatnice, a na gore navedeno objašnjenje za što je mislim koristiti. Nadalje, djelatnica je izvukla neki formular koji trebam popuniti i rekla da donesem zadnju platnu listu, te kopiju osobne iskaznice za koju se ljubazno ponudila da je i ona može kopirati na stroju u banci. Nakon što sam u knjigovodstvu dobio zadnju platnu listu, došao sam u pratnji kćeri kod iste djelatnice dan ili dva kasnije i ona je zaprimila moj zahtjev. Zlu ne trebalo, ponovio sam sve gore navedeno, i naglasio da mi kartica treba jedino ukoliko je moguće dobiti je unutar dva tjedna, našto mi je djelatnica ponovila kako se to rješava unutar deset dana i da ukoliko se meni ne jave djelatnici banke telefonom, da ja dođem deseti dan u banku pa će oni nazvati direktno. (u banci su mi pak, nije bilo te djelatnice, prekjučer dali broj koji trebam nazvati, a na kome mi je jučer rečeno da moj zahtjev još nije na redu i da ćete mi se javiti, a ovaj Vaš dopis je tada očito već bio na sedmodnevnom putu)
Dakle, slijedeća Vaša rečenica, kako je moj zahtjev nepotpun nikako ne stoji jer sam priložio sve ono što mi je djelatnica Vaše banke rekla da je potrebno. Možda je njen posao odrađen nepotpuno, moj zahtjev to svakako nije.
Nadalje, osim Bon 2 formulara, koji nitko niti u jednom momentu nije spomenuo, piše da nedostaje i zadnja platna lista. Opet neistina, jer jedini papir koji sam ja donio i bez kog mi ne bi niti zaprimili zahtjev je upravo ta lista. Sumnjam da je nemar Vaših djelatnika toliki da su izgubili listu, možda da malo bolje pogledate, uveren sam da ćete je naći, makar slijepljenog komadićem gableca nekog djelatnika sa stražnje strane zahtjeva za karticu ili slično. Zaista ne vjerujem da u spisu imate samo goli zahtjev. Pobogu, pa nije riječ o topničkim dnevnicima pa da se ne može naći.
Slijedeća Vaša rečenica je naprosto groteska, dostojna najplemenitijih pisaca komedije. Kažete što trebam učiniti da bi mi što skorije odgovorili na zahtjev. Što skorije? Koliko skorije gđo Radmila? Ja na put krećem prekosutra ujutro. Samo do tada mi je skoro. Sve nakon toga mi je: skoro sam dobio karticu, ali nisam.
I na kraju apsurd koga se niti siroti Daniil Harms ne bi postidio. Vi meni doslovno kažete: "Hvala na razumijevanju." Gospođo, nikakvog razumijevanja za Vas i Vašu banku nemam. Dapače, uz sav trud ja ne razimjem baš ništa. Ne razumijem zašto Vaši radnici ne znaju ništa o poslu kojim se bave, a što je očito iz ovog slučaja. Ne razumijem niti zašto Vi ne znate da oni nemaju pojma o onome što rade, pa naslijepo potpisujete ovako smiješne dopise. Na kraju, ne razumijem niti što vi to točno radite i čega ste voditeljica: Služba procesinga članstva??? Što radite članstvu? Niti u jednom hrvatskom pravopisu nisam pronašao taj glagol, pa sam uzeo njemački pravopis, jer je to jezik matične Vam banke ali ni tamo nema. Tako da ne razumijem niti s kim razgovaram. Ispod te Vaše nerazumljive funkcije potpisane su dvije osobe, pa ne razumijem niti čiji je drugi potpis kada ste samo Vi navedeni. Dakle, ja zaista ništa ne razumijem, a Vi mi zahvaljujete na razumijevanju, nije li to neozbiljno?
Kada se već tako lijepo razumijemo, onda Vas molim da stornirate procesing člana NeMresBilivita jer mu Vaša kartica nije više potrebna, osim u slučaju da do prekosutra ujutro Supermen prolazi kroz Vašu službu. Ako naiđe, neka mu je on ponese.
Bilo je neponovljivo iskustvo surađivati sa Vama, pravi primjer kako potrošiti nekoliko sati, malo benzina, dobre volje, oznojiti dvije majice, a da posljedice svega budu: baš ništa. Rado ću to iskustvo podijeliti s medijima, kolegama, prijateljima, susjedima, blogerima, korisnicima facebooka i svima ostalima koje budem sretao. Šteta da ovako dobra priča ostane neotkrivena.
Pozdravljam vas unatoč svemu
NeMresBilivit, član kojeg niste stigli procesingirati (da li se tako ispravno kaže?)
Naravo da na ovakav dopis nisam očekivao odgovor, ali nemreš bilivit, kada sam se nakon mjesec dana vratio, dočekao me mail. Naravno, bankarski suhoparan, bez odgovora na išta što sam spomenuo, tek uz konstataciju da platna lista navodno nije bila najnovija (valjda je zastarjela dok su obrađivali zahtjev). I obavjest da su uvažili moj zahtjev da se obrada stornira. A najbolje da nisu.
Na taj mail više nije bilo smisla išta odgovarati, ionako smo se već bili vratili, pa sam gospođi poslao izbor slika sa ljetovanja uz napomenu kraj svake: "ljetovanje bez Mastercarda". Neće mi valjda i na taj mail odgovoriti.
.
srijeda, srpanj 7, 2010
Bio ja prije par godina u bolnici. Pa onda bolovanje. Pa ne ide na bolje. Pa prošlo šest mjeseci. I onda meni kaže moja, ustvari obiteljska, doktorica: - Morate napraviti to, to, to, i još to i donijeti mi papire za penziju. - Molim? Kakvu penziju? Pa moja mama još radi. Tek će za dvije, tri godine u penziju – odvratim ja, podrazumijevajući da se odnosi na staru. Ma Vašu penziju, znam ja da mama još neće, bila je jučer kod mene. Moooolim? Kakvu penziju??? Doktorica Mrakovčić me blago pogleda: - Vi idete u penziju. Nemrem vam više produžavati bolovanje, a vidite, nije to prvi put, niste vi za raditi. Lijepo u penziju, pa doma malo piskarate i honorarčeki idu, a ak vam se baš dela možete delati nekaj u fušu, ak` prizdravite da bute mogli.
Baš u to vrijeme sam osnivao poduzeće. Nije da penzija ne bi bila isplativa. Meni mislim, državi naravno ne. Em stigne koja tisućica kuna penzije, em se štedi koja tisućica kuna na doprinosima koje sad uplaćujem, em imaš kao penzioner razne povlastice... a firma ionako moja. Imao bi nekih pet soma kunića više nego ako ne odem u penziju. Plus pogodnosti za penzionere. Doduše, ni razni vidovi socijalnih prava i pomoći na koja su moja djeca imala pravo kao djeca samohranog oca, pa još bolesnog, a koja ja nikada nisam koristio, nisu bili ispod soma kunića.
Naravno da nisam otišao u penziju. Jednostavno nisam osjećao da je to ispravno. Mislio sam da ipak mogu raditi i sam, da mi nitko ne treba ništa davati.
Sjedim na kavi sa frendom, branitelj, neki ga geler pogodio tamo onih godina. Zaraslo. Ostao samo ožiljak. On tako kaže. Igramo nogomet ponekad. Ne zna, ali dere. Trči na kraju ko na početku, puca od snage. Invalid. Penzija, rekao je kolika, ali ja ne pamtim te stvari, svakako nije ispod pet soma kuna. Od dvadesetšeste tako. Do šezdesetpete (ako ostane ta granica, a svi znamo da će se povećati) to je (najmanje) pet plus doprinosi, dakle sedam i po, puta dvanaest mjeseci puta četrdeset godina plus doprinosi (da uzmemo za minimalac) koje bi plaćao da radi. Prelazi cifra 4.000.000. kuna. Bajno! Plus penzionerski dani u kojima će dobijati tu veću vojnu umjesto manje civilne penzije. A mogao je on zaraditi plaću sam, nema spora oko toga, govori on i sam to, ali zašto bi kad država časti. Aj` sad ja. Dakle, neodlaskom u penziju ja štedim državi pet soma kuna mjesčno plus doprinosi koje bi ona plaćala za mene. Za preostalih dvadeset pet godina rada, to je cca 2.000.000. Pa nije za baciti. Svi u okolini su mi govorili da nisam normalan i da trebam otići u penziju, da pustim ideale, da neće država propasti, da nitko ne odbija ono što mu po zakonima pripada, da ovo, da ono , da....., da......
Kaže ministar Milinović neki dan: Pristanite na manje plaće, to je ljubav prema domovini. Za one koji imaju pamćenje, kada se počela servirati ideja o samostalnoj Hrvatskoj jedini argument koji se javno iznosio bio je da Hrvatsku drugi iskorištavaju i da će se u samostalnoj bolje živjeti, da ćemo imati više novaca. Dakle ljubav prema domovini počela se graditi na lovi, ali je vidljivo da je to jednosmjerna cesta. Ljubavi ima samo ako domovina daje. Ako traži... e onda domovina ostaje nevoljena. I tako eto, on ratovao one jeseni i to naplaćuje domovini preko četiri milje kuna, a ja nisam ratovao, ali častim domovinu svojevoljno sa dvije milje i sad ti odluči ko tu koliko voli domovinu. Ja i nije da je volim baš nešto, nije mi usađena ta dimenzija ljubavi, ali nikako ne vidim da je on voli i toliko. Očito ima raznih vrsta domoljuba. Kada treba raditi i graditi, kada treba zavući ruku u novčanik, osjećam se iznimno usamljenim. No priznajem, kada treba držati ruku na srcu dok himna svira ili na stadionu klicati ubi srbina, ako treba mahati zastavom na mitinzima podrške „našim“ generalima ili pisati žestoke domoljubne komentare na internet forumima, slabo se iskazujem.
Svatko ima svoj vid ljubavi prema domovini.
.
ponedjeljak, lipanj 21, 2010
Koliko taštine. Vanity, jel` se to tako na engleskom kaže. Loš mi je engleski, slabo ga prakticiram. Eto, kaže predsjednik kako je napokon drugi svjetski rat za hrvatsku politiku završen. On se odjednom pojavio, postao predsjednik, povodom dana antifašističke borbe otišao u Bleiburg i završio pos`o. Prosto, ko pasulj. I sad se mi pitamo što je rat toliko trajao i gdje si to bio Ivo sve te godine. I aplaudiramo. I odmah nastavimo priču o ratu kao da se ništa nije dogodilo. A i nije.
Prosto je nevjerovatno koliko vlast od čovjeka napravi spodobu koja učas osjeti potrebu da odigra neku važnu, povijesnu ulogu. Kako se povijesne uloge ne dodijeljuju često i ne dopadaju baš svakoga ko se vlasti dočepa, to onda ljudi, skloni osiguravanju svog mjesta u povijesti, pokušavaju sami pisati libreta, vjerujući da će njihove arije ostati upamćene. I povjeruju da svjetski ratovi završavaju kada neki pijanist ili pravnik prošeta nekom austrijskom livadom.
Nije za ovu priču uopće bitno tko je i kada otišao kome i gdje. Bitno je da nikakvi odlasci, pa ni predsjednikovi, ne mogu završiti priču koja je kod nas ostala nezavršena. Neki dan čitam Juricu Pavičića i njegove vijesti iz Liliputa pa se pitam koliko je još Pavičića u narodu, onih koji bi mogli razumijeti priču. Odgovor je: zanemarivo malo. S time računa i predsjednik kada donosi odluku da završi drugi svjetski rat. Staje on uz bok Staljinu, Churchillu i Titu. E sad, istina je da je drugi svjetski rat u našim glavama nezavršen i da bi to trebalo učiniti. Međutim, to je znatno složeniji posao od obilaska, nekad rudarskog, gradića.
Zašto je rat završen za Nijemce, Francuze, Engleze i ostale, samo za nas nije? Bit odgovora je definirao Pavičić kada pišući o onom skandaloznom prijenosu „humanitarnog“ koncerta prikupljanja pomoći za generale na HTV-u, a koji je za našu politiku postao skandalozan tek po packama iz Bruxellesa, kaže: „Bez te apstraktne eurobatine mi bi, naime, živjeli u zemlji u kojoj se notorni krvopije na redovnoj bazi na TV-u slave kao heroji. Živjeli bi u zemlji...“. Da, antifašizam je u ovoj zemlji duboko ukorijenjen samo u preambuli ustava, te u glavama sve malobrojnijih živih antifašista i ono zanemarivog broja ljudi poput Pavičića. Jest da su naglas rečeno gotovo svi antifašisti, ali isto tako u sebi gotovo nitko ne prezire generala koji je ispalio metak u potiljak starici, jer ipak je bila srpkinja. I svi ti žele vjerovati da je baba imala utoku negdje skrivenu i da ipak nije sve tako crno bijelo. Svi ti „antifašisti“ nazivaju izdajnicima one koji su dostavili transkripte ili arhivsku građu haškom sudu, a u kojoj ima otegotnih okolnosti za optuženike. Jer istina im je draga samo dok je na njihovoj strani. Nitko od njih nije nešto uzbuđen što su tipovi koji su ubili malu Aleksandru Zec oslobođeni i šetaju pored njihovih kćeri, nitko godinama nije spominjao da se na stadionima viče ubij srbina, dok UEFA nije reagirala, ali vuvuzele su odmah postale top tema. Ljubav prema domovini ovdje je često ne samo opravdanje za zločin, već i legitiman razlog za počinjenje. Nije Hebrang slučajno opravdavao najvećeg koljača Maksa Luburića, on tako misli i osjeća. I pritom mu je manje je bitno što su njegov otac i Luburić bili na suprotnim stranama, bitnije je što je ovaj klao srbe. A to što se kasnije pokušavao vaditi, samo je svijest da tako što nije poželjno reći zbog vanjskog svijeta.
U Njemačkoj je odavno razriješeno pitanje nacističke krivice. I nema razloga potezati te priče. U Nijemcima je duboko ukorijena svijest o tome koliko je to bilo pogrešno i tragično. Hitler, Goebels i kompanija odgovorni su za zločine koje nitko ni u kakvoj situaciji ne brani i ne opravdava, ne umanjuje, niti itko pominje saveznička sravnjivanja gradova zbog balansa.
Kod nas se svaki zločin relativizira, čak se i činjenica da je Hrvatska bila saveznica sila osovine i uređena država sa rasističkim zakonima, pokušava ublažiti friziranjem partizanskog pokreta, koji jest postojao, ali ni izbliza u mjeri tolikoj da bi zasjenio činjenicu kako je Hrvatska rat završila na pogrešnoj strani. I baš otuda većina ovdje samo hini antifašizam, jer se nikada nije otrijeznila od grešaka počinjenih tada kao što su to otriježnjenje doživjeli Nijemci. Pavičić zaključuje da je hrvatsko društvo na razini djeteta koje staratelj mora tjerati da se upristoji. Ja ću dodati da dok god to dijete doista ne shvati svu tragičnost ustaštva i zločina počinjenih u ime domovine i bezuvjetno se ne odrekne, ponavljam bezuvjetno, svakog opravdavanja ili umanjivanja zločina, trebat će tog staratelja. A dok god tom društvu treba staratelj, Drugi svjetski rat neće biti završen.
UPDATE 1:
Jutarnji list, 24.06.2010. , tri dana poslije posta.
Tvrtko Jakovina, hrvatski povjesničar: "Ne, neće Josipovićev posjet Bleiburgu okončati upotrebu Drugog svjetskog rata u dnevno političke svrhe. Da u Hrvatskoj postoji stvarna želja za tim, onda bismo se u zadnjih 20 godina rješavali traume Drugog svjetskog rata na način na koje su to radile druge europske zemlje. Međutim jednako tako bi bilo loše da prestane svaka rasprava o toj temi njezinim guranjem pod tepih, zbog prezasićenosti ljudi tim raspravama."
UPDATE 2:
Jutarnji list, 27.06.2010., šest dana poslije posta.
"Josipovićevi obilasci su na putu rasterećivanja od trauma prošlosti nezaobilazna početna točka, ali samo to nije dovoljno”, tvrdi dr. Nebojša Blanuša, stručnjac za političku psihologiju sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, i dodaje: “Njegov posjet stratištima neće biti podvlačenje crte pod političke rasprave o Drugom svjetskom ratu.
.
ponedjeljak, svibanj 31, 2010
Nebrojeno puta su mi uputili pitanja koja su počinjala otprilike ovako: „Oprosti što pitam, možda je nezgodno, ne moraš odgovoriti ukoliko.....?“ Obično bi pitanje bilo o bolesti, razvodu ili nekoj od tema o kojima ljudi najčešće ne žele govoriti ili govore uvijeno i ograničeno. Moram priznati da mi nikada nije bilo posebno drago razgovarati o takvim temama, jer sve takve teme su po pravilu „ružne“ a ja sam veseljak tip, no isto tako nije mi bilo niti teško. Ako za većinu tema mogu pretpostaviti zbog čega ih ljudi izbjegavaju, moram priznati da niti danas ne razumijem zbog čega ljudi skrivaju bolest od ljudi koji ih okružuju. To mi je potpuno nejasno. Ja sam nekoliko puta bio vrlo ozbiljno bolestan. Kemoterapije sam primao više puta u zadnjih dvadesetak godina zbog različitih bolesti. Nikada doduše nisam niti najboljeg frenda nazvao da mu kažem kako sam se razbolio, ali uvijek se to sazna. Nikada također nisam nikome rekao da ne priča o tome. Jednostavno, nisam tu temu nikada načinjao, niti poticao, ali niti tajio. Ista je stvar bila i kada sam se razvodio. Nitko od mene nije to saznao, ali isto tako tko god me o tome pitao dobio je odgovor o svemu što ga je interesiralo, bez uvijanja. Jest da je svaki razvod po definiciji životni neuspjeh, ali i otkaz na poslu je neuspjeh pa se o tome obično govori s prijateljima. I ja se sramim svih svojih neuspjeha, ali nekako sam uvjeren da sam generalno uspješan i da mi nije potrebno neuspjehe skrivati. Počeo sam s ovim jer želim reći kako jednostavno nemam nezgodnih tema u životu. I kako ne razumijem zbog čega ljudi takve i slične teme smatraju za nezgodne. Zbog čega radije šute o takvim stvarima? Zbog čega ako moraju nešto reći često posežu za laži? Zbog čega pak i o „običnim“ temama lažu?
Definitivno je laž odraz nesigurnosti. Ovdje ne razmišljam niti o patološkim slučajevima, a niti o nebitnim lažima prema nepoznatim ljudima tipa pandur koji te zaustavi na cesti ili kotrolor u tramvaju. Ljudi zakasne pa slažu razlog. Ja ne kasnim nikada, pa ako mi se i desi nemam potrebu reći nešto što nije istina. Ljudi nešto ne znaju pa muljaju. Ja sam uvjeren da je moje znanje dovoljno veliko da mogu bez pardona reći da nešto ne znam, a da me nitko neće smatrati glupim. Ljudi će se praviti da se razumiju u nešto iako su svjesni da o tome nemaju pojma jedino ako se srame svog neznanja. Na tom polju je laž čak i dokaz određenog nivoa, barem ih je sram. Ljudi će lagati ako žele neku korist za sebe. Tu je laž odraz gramzivosti i sebičnosti. Ljudi će lagati ako nemaju čistu savjest, tu je laž odraz straha za sebe. U svakom od ovih slučajeva radi se o ljudima koji nemaju dovoljno samopouzdanja. Svi lažu, gotovo svi. Ja ne, naravno. Zašto ja ne lažem? Moja samosvijest dosiže nivo tolike samouvjerenosti o vlastotoj vrijednosti da mi jednostavno laž nije potrebna. Istu stvar koju netko nikako neće reći ja govorim bez trunke nelagode. Razlog je samo taj što jednostavno vjerujem da svaku lošu stvar o sebi kompenziram s puno dobrih strana. Kada bi neki loš nogometaš promašio stopostotnu šansu, našao bi sto razloga da se opravda. Kada bi najbolji golgeter to učinio, ne bi se trudio opravdavati. Niti bi mu itko to posebno zamjerio. Prosječan čovjek će reći da sam prepotentan. Slažem se. Prepotencija je ovdje ključna riječ. Ja sam prepotentan do te mjere da jednostavno ne vidim razloga o nečemu lagati. Doduše, ključne principe u životu nikada nisam niti izigrao. Nisam se drogirao, nikada nisam prevario ženu, nikada nisam bio dužan nikome... Nisam se dovodio u poziciju da moram lagati išta da bih sačuvao elementarni integritet. A što bih onda skrivao male stvari?
I na kraju, kada se dovoljno „istrenira“ istina, dolazi se u jednu veoma čudnu, ali nevjerojatno lagodnu situaciju. Kada god kažeš istinu koju većina drugih ne bi rekla, ljudi to smatraju zezancijom, ne povjeruju ti. Benigni slučaj je recimo opisan u mom postu „Nisam jebo, časna riječ“. Činjenica je da sam rekao istinu, ali je također činjenica da su svi mislili (oni iz birtije i danas misle, he, he) da nisam htio pričati! Nema sumnje, da sam izmislio romansu nitko mi ionako ne bi vjerovao. Ovako sam još ispao jebač. Sjajno. Druga i najbolja stvar je što kada govoriš istinu nemaš problema s vremenom i s brojem ljudi kojima govoriš. Tvoja je priča uvijek ista. Ne bojiš se da će te netko provaliti. To donosi još veće samopouzdanje. A to je komfor koji ja uživam. Uostalom, ne vjerujem da ljudi mogu dugo lagati s uspjehom, ljudi te brzo svrstaju tamo gdje ti je mjesto pa laž može samo naškoditi. A ako netko i uspije dugo skrivati laž, duboko sumnjam u njegov osjećaj sreće.
.
četvrtak, travanj 1, 2010
Pade mi napamet kako ima jedan zakon koji je čudan. Palo mi to napamet kada sam primjetio halabuku koju je poznata advokatica obiteljskog prava digla jer je jedna profesorica, mislim fizičkog od nekog košarkaša izvukla veliku lovu preko 100.000 $, ali nije uspjela izvući astronomsku. Pa naglas razmišljam. Ne zanima me konkretan slučaj, nego univerzalna kategorija.
Svi znaju da se bračna stečevina dijeli napola. Hm... Znači, ako ja za koji mjesec oženim Sharon Stone i ostanem dvije godine s njom u braku, mogu nakon toga tražiti polovicu svega što smo zaradili u braku? Polovicu od mojih recimo 50.000 $ i polovicu od njenih recimo 7.600.000 $. Ali kakve veze ja imam sa njenim dolarima? Koja je moja zasluga što je ona to zaradila? Peglao sam joj haljine? Da vidimo koliko vrijedi to moje peglanje... Čistio kuću dok je ona bila na snimanjima i dodjelama nagrada? I to da se izračuna... Šetao psa, i nervirao se zbog toga što je na snimanju drpa neki tip u cilju sedme umjetnosti? To je stavka samo takva...
Znam još jednog takvog papučara što je sve radio po doma dok je ona radila. Samo on je oženio Stanu Šarić, ona radi u trikotaži tu u jednoj selendri i kad se razvodio od nje dobio je šipak! Dakle, to što je on čistio i peglao ne vrijedi ništa, njegovo šetanje psa je bilo uzalud. Ali kada se dobro oženiš onda ti poslovi dobijaju na vrijednosti. Dakle, ako želim da mi buduće peglanje u slučaju razvoda donese korist, onda se moram čuvati Stane Šarić, ona je još uvijek u potrazi za novim, i potrudit se da naletim na Sharon Stone. Jedino se plašim da ćete mi zamjeriti, posebno žene, da sam kvaran, da sam luzer kojii bi se šlepao na uspješnoj poslovnoj ženi, da sam mogao učiti i sam se potruditi postati nešto, a ne se srozavati na to da mislim da zbog dvije godine sexa i malo čišćenja mogu cijeli život ništa ne raditi, da to nije moralno. Bojim se da ćete mi prigovoriti, posebno žene, da nemam ponosa, da sam pohlepan, da želim ono što nisam zaradio, da mislim da nekome činim uslugu što sam s njim u braku... i samo zbog tog straha neću oženiti Sharon Stone. Oženit ću neku koja ne zarađuje više od mene, da ne dođem u napast odrati je na sudu. Kad mi taj naoko normalan, a ustvari totalno idiotski zakon, tako što dozvoljava.
.
srijeda, ožujak 17, 2010
Kaže moj stari staroj: - ali ja sam to napravio zato što sam htio, a ne da bi on meni jednom to vratio. Prema tome zašto bi mi sad bilo žao što sam mu pomogao?
Moj je stari stanovitom tipu spasio guzicu svojevremeno. I kasnije mu pomogao u još nekoliko značajnih situacija. Nije njega stari nikada tražio nikakvu uslugu, pa da mu ovaj ne bi uzvratio, nego je godinama kasnije taj tip igrom slučaja došao u šansu zajebati mog starog. Učinio je to. I zato moja stara pizdi. A stari, on gleda na to onako kako joj je odgovorio.
Stari nije baš neki humanitarac. Nema taj filing za primjećivanje tuđih nevolja. Ali ima status, ugled i poziciju kojima može pomoći mnogima. Pa ga onda mnogi pitaju. A on, ako je nešto što se ne kosi s moralom i zakonom, jako često kaže da. I nikada ne priča o tome. Ni staroj. Ona kad sazna sazna od drugih. Pričao mi je stari kako se nikada nije pokajao što je nekome pomogao. - A što bi se pokajao? – kaže - Nikada nisam kalkulirao kada sam odlučio pomoći. Nikome nisam pomogao zato da bi on to meni vratio jednoga dana. I zato nemam razloga živcirati se ako on to ne napravi kad eventualno bude prilika.
Cijela je filozofija u tome zašto ljudi pomažu drugima. Postoje profesionalni pomagači, zovu ih humanitarcima, to su manje ili više bogati ljudi, ljudi sa nekim statusima u javnosti koji ni ne znaju kome su pomogli i gdje, i rade to samo zato da naprave lijepu sliku o sebi pred javnošću. Zato su mediji uvijek tu kada oni nekome pomažu. Njihov angažman nema smisla ukoliko nije javno prezentiran. Rade to ili zbog slave, ili zbog još veće zarade. Nakon što odu, ne sjete se više onih kojima su pomagali, a kamoli da se njihovom sudbinom opterećuju. Takve ljudi obično vole, ja ih ne volim. Drugi tip ljudi su oni koji pomognu samo onda kada ocijene da će im osoba kojoj pomažu moći biti od koristi u nekoj situaciji i nastoje to naplatiti čim pomognu. Takve nitko ne voli. Treći tip ste svi vi. Ljudi poput moje mame. Kada nekome pomognete, činite to bez računice, ali smatrate da bi taj vama trebao pomoći ako jednoga dana bude takva situacija. Inače ga nazivate pizdom. Po toj vašoj reakciji vidi se da je taj netko ipak vaš dužnik, a ako je dužnik onda mu niste mu pomogli čista srca. I sad se upinjite dokazati kako nije tako... tako je. Inače bi reagirali poput mog starog.
.
srijeda, ožujak 10, 2010
Vidim mnogo nesretnih ljudi oko sebe. Jedni to otvoreno pokazuju, a drugi pokušavaju držati privid sreće. Neki prema van, neki čak i pred samima sobom, ali onda kada se počneš malo više družiti s njima i oni upadnu u one prve. Nikako upoznati čovjeka malo bolje a da ne ispadne da nije zadovoljan životom. Nikako da skužim šta je to depresija. Svi su nešto depresivni, svima je problem nešto što ja ne smatram problemom. Ponekad, kaže mi netko kako sam neosjetljiv. Češće, kažu mi to iza leđa, pretpostavljam. Kaže mi to neko kameno srce koje na svijetu samo sebe žaliti umije i nikoga drugoga, kaže to meni koji uvijek iznova ne mogu sakriti plač, pa makar i pred 30 ljudi, na prizore djece koja gladuju, koja stradavaju u ratovima negdje milion kilometara sjeverojužno. A oni kažu pa to si gledao već sto puta i ispiju jedan od gutljaja. Da, često ispadam neosjetljiv. Ako će im biti lakše, reći ću da i jesam potpuno neosjetljiv za te njihove probleme. Ne zato što ih ne razumijem, nego zato, što oni problem niti nemaju. Osim u glavi.
Kad uđeš dublje u priču i shvatiš čime se sve ljudi zamaraju i zbog čega su sposobni zakomplicirati svoje živote i učiniti ih, po njihovom osjećaju, stvarno nesretnima, priznajem, pomislim da im tako baš i treba. Savjeti tu ne pomažu, očito treba katarza. Svatko od nas svijet doživljava na svoj način, svatko ima svoje prioritete, svoje potrebe, i svoja očekivanja. I iz njih gradi svoj osjećaj zadovoljstva životom. Svatko pritom kalkulira, računa, traži formulu. I svi ti koji su depresivni očito nisu našli pravu. A onda ih ja ne razumijem.
E vidiš, bez obzira koliko pogriješio u kalkulaciji, koliko snova ili društvenih očekivanja ne ispunio, koliko ti pobjeda ili para izmaklo iz ruku, možeš život vidjeti onakvim kakav i jest: lijep i sasvim lako savladiv. Kada te nakljukaju kemoterapijama od kojih i utrobu bljuješ i od koje ti se ne vrti samo svijet već se i sam u sebi okrećeš, kada za tu kemoterapiju koja ti ne pomogne i za slijedeće za koje ne znaš da li će ti pomoći, prodaš i stan i firmu i pošalješ ženu i djecu od tri i jedne godine u podstanare, kada čuješ da ti nitko od srodnika nije kompatibilni davalac srži a to ti je jedina kakva takva opcija, kada tvoje djete od tri godine bacajući novčić u fontanu, umjesto lego kocaka koje si mu netom obećao, poželi da ti ozdraviš, kada ti se ono jedino smije jer mu sjećanje seže samo toliko da misli da si oduvijek bio tako zelen i opale kose, tako upalih obraza i pogleda u nigdje, kada zbog toga i tvoja majka pogled u stranu skreće jer te ne može takvoga gledati, kada zbog svega toga tri godine života nemaš u biografiji i kada na kraju ipak istraješ i izvučeš se, i još jednom kreneš, sasvim sam, od nule, tada život postaje sjajna rabota u kojoj problemi postoje samo zato da bi imali što riješavati... i ni zbog čega drugog.
Kako vidim, sve te vaše depresije traju, a i moraju valjda, jer nikada niste živjeli zbog sebe, nego zbog uspoređivanja sa drugima, a uvijek će biti onih koje stići ne možete. Svima vama zdravima, koji ste depresivni iz bilo kog razloga, trebalo bi neku neizliječivu bolest poslati, dvije godine vas prikovati za krevet i čudom vas izliječiti… Jebote da vidiš što je nakon toga život lijep!
.