subota, siječanj 23, 2010
Bok frende, pa di si ti? Kaj ima? Niš se ne javljaš, kaj ne dođeš malo sa ženom i djecom do nas? – kaže on meni.
Čuj Klompa, bi ja, ali ti si furt radnim danom na poslu do šest, pa onda moraš dijete furat na sqwash, engleski, balet ili koji već kurac, subotom si na team buildingu ili nekom dječjem rođendanu, a nedjeljom kod punice na ručku. Jel` tak? -- kažem ja njemu.
Otkud znaš? – pita on mene.
Pa to si mi rekao svaki put u zadnjih petnaest godina kada sam te zvao da se nađemo. Pa sam zapamtio. Posebno zato što su mi to isto rekli i Žac, Dugi, Bless, Danko, Pajo i svi ostali. – odgovorim ja njemu.
No kak ti je žena, kako klinci? Malu ti vidim često na bazenu, za nju znam. – kurtoazno će on.
Klompa, da te zanima našao bi ti vremena da se nađemo i znao bi da sam se razveo prije pet godina i da živim solo sa klincima – sarkastično ću ja.
Auuu, niš frende, žurim, moram po malog na trening, bumo se čuli, pozdravi doma.- oprašta se on od mene.
Ne seri Klompa, ne bumo se čuli. Pozdrav Maji i malom.- odzdravim mu ja.
Pa dobro, ne može baš svatko imati vremena. Imaju ljudi posla. Pa onda imaju doma žene. Pa imaju djecu. Neorganizirani su, lijeni, gotovani, opuste se, ne da im se.. a onda im na sve to legne još i punica. Da, da, imaju ljudi i punice. E pa sad, ako oni ovo prvo troje i mogu izdržati, ali punicu nitko ne može. Onu punicu kod koje se ide svake nedjelje na ručak.
Poznato je da ja općenito ne razumijem ljude. Ali što tek ne razumijem ljude koji imaju punice, to je čudo jedno. Odlaze oni stvarno svake nedjelje na ručak kod te punice. I tako evo već petnaest godina. Ona napravi ručak i on mora pohvaliti svaki puta, ne ručak, nego posebno juhicu, posebno krmeći komad, nedo mu Bog da primjeti da ga je presušila, pa krumpirček, dobro on uglavnom i jest dobar do proljeća kad malo ugnjili, pa šalaticu, jebo je taj š, pa kuhanu govedinu koja mu na nos izlazi, ionako nikada nije volio tu usranu govedinu, pa sos od paradajza koji nitko ne voli, ali svi naravno lažu da je baš taman i tako do zadnje stavke na jelovniku. I naravno mora se prežderati. Jer ako se nije prežderao, za koga je ona kuhala i za koga se njena kćer udala, nezahvalnik jedan. Naravno da onda punog želuca nitko ne može parirati razigranoj punici koja počinje sa ubojitim pitanjima u vezi njegovog odnosa sa njenom kćeri jer pobogu, majka je, brine se. Onda on trpi dva sata, ali nikada ne izdrži do kraja pa je redovito malo pecne, onda se ona naljuti i tako uglavnom završava nedjelja, oko pet, šest popodne. Onda on pokupi ženu i djecu u auto i svađaju se do kuće. Kada stignu doma svađa nije još završila jer punica preblizu stanuje. Pa zajebu i nedjeljno veče. Djecu strpaju u krevet ranije nego inače, ponedjeljak je, škola je sutra, kao da utorkom ili srijedom nije, ona namršteno sjedne pred ekran, on pred kompjuter i tako do fajrunta. Naravno da se još i sutra i prekosutra bockaju i pomalo ispod oka gledaju, ona jer kako se on usudio njenoj mami tako reći, on jer mu je pun kurac i nje i njene mame i nedjeljnih ručkova, ali u srijedu uglavnom sve štima. No u četvrtak počinje blaga nervoza, punica zove da pita hoće li u nedjelju doći u 12 ili u pola jedan da joj se ne hladi ručak. Kao da ga četvrtkom stavlja na šparhet, dušu joj provokatorsku. U petak je nervoza vidno prisutna kako dolazi kraj radnog vremena, a u subotu se već pičkara naveliko i nekoliko puta odriješito otkazuje odlazak kod njene majke. Iako svi znaju da se nakon petnaest godina sve može otkazati osim – ručka kod punice.
Rekoh već kako ja tu ništa ne razumijem. Kaže on meni da ide zbog mira u kući. Kojeg mira????? Onog srijedom? Jebote ludog, jesi li sjebo sve nedjelje u zadnjih petnaest godina? Jel nedjelja sedmina tjedna? 15 posto života si sjebo kretenu, pa koga si ti ženio, nju ili njenu majku? A kad uračunamo da do srijede ne razgovarate jer se ona duri što si staru gunđalicu pitao da li klimaks traje do smrti ili prođe ranije, ispade da ti pola života odredjuje osoba koju nemreš smisliti i na koju će tvoja žena ličiti za dvadeset godina kada ni nju više nećeš moći smisliti. I onda si se našo meni žaliti. Ja nikada nisam otišao kod punice na ručak, naljutila se samo prvi puta. Dalje me voljela, pa nemre se naljutit svake nedjelje što ne dolazim i tako petnaest godina. A tvoja se svake nedjelje ljuti na tebe. Punica je, inače, samo jedan razlog zašto ljudi nemaju vremena za prijatelje. A ni za sebe. I ostali razlozi jednako su loši.
Napomena: može umjesto punica stajati i svekrva, tragedija ima istu poantu.
.
petak, siječanj 8, 2010
Nemam vremena za bacanje. Pitala si me i odgovorio sam ti. Znaš li koliko pjesama ti još nisam napisao? Možeš li razumjeti da ih nikada neću niti napisati, neću jer imam i prečih stvari za preskočiti. Svakodnevno te moram saslušati, tri puta dnevno moram te razumjeti, a to traži popriličan broj kalorija, moram te poljubiti nekoliko puta u danu, znaš koliko to kod nas traje, pa uz one ostale stvari koje sam poželio u životu ne ostaje tih sati koji bi zadovoljili tvoju žudnju za pisanim dokazima. Uostalom, što ćeš ti s tim riječima? Jest da ih pažljivo biram, da ih slažem toliko puta ispočetka, sve dok ne dobiju i sjaj i patinu u isto vrijeme... ali kao da tebi patina nešto znači. Riječ nije za svakoga, tebi će moja pjesma zadovoljiti taštinu, ali ja znam da je ti nećeš razumjeti. Zaboravit ćeš na nju čim me uhvatiš da se na godišnjicu prvog poljupca nisam toga sjetio prije tebe, vidiš, hoćemo li mi uopće stići do ikakve godišnjice... I još nešto: nikada nisam volio poljupce u boji. Crno bijela je oduvijek naginjala umjetnosti, boja kiču! Boja je opasna za sve koji nemaju istančan ukus i koji ne znaju umjereno s količinama, s intenzitetima, s kombinacijama. Zapamti to. A pjesmu zaboravi...
Sredina je 1987., gledam kovača u majstorskoj radionici negdje u Moravskoj kako spretno koristi ruke i kroti užareni čelik. Spoznajem tada da: „Pjesnik ništa ne zna“
„Majstore, ti ćeš naći sredinu između noža i mača i........... iskovat ćeš je.
Ja ću naći istinu između smijeha i plača... ali neću znati što bi sa njom!“
Tada sam, a bio sam klinac još, živio pjesmu za tadašnju djevojku. Nosio sam je danima, tjednima i dulje, ali nikako da presavijem papir i naškrabam potpis svoj. A ona je očekivala, nadala se, strepila, ona je razumjela riječi toliko duboko da je zaslužila da ih zapišem. Ja sam samo buljio u tog kovača i spoznavši koliko je riječ varljiva oblika odustao, strah, sebičnost, tko bi ga znao... Načekala se, dobila je
pjesmu, doduše tek kada više i nije bila moja i kada joj to nije bilo važno. Ali meni jest. Iščekivao sam tu pjesmu barem koliko i ona. Te sam je noći razočarao, svjesno, namjerno, sebično, jer se meni te moje riječi nisu dovoljno svidjele. Tražio sam nove riječi, želio sam biti pjesnik dovoljno dobar kao što je dobar onaj kovač. I tu sam, u toj potrazi, zaboravio bio na nju.
Te noći sam bio nitko… sa velikim V na kraju.
.
ponedjeljak, prosinac 28, 2009
Da.
Bio sam tri dana na putu, dalek put.
Moje su usne i dalje netaknute. Jedino psovke preko njih prelaze. Žene nikako. Za sada.
Bacio sam kamen. Ma šta kamen, stijenu sam bacio!
Nigdje, baš nigdje nisam zgriješio.
.............................
Nego, jel imaš cigaru burazeru? Nemaš? Jebiga, i ja naletim na svaku budalu..
I gde baš tebe da startujem u ovu gluvu noć? Statistički gledano, ovde jedan čovek prođe na pola časa i sad ja treba da čekam... znači još toliko. Mnogo burazeru!
Znaš šta, jebeš statistiku burazeru, idem da šetam do Dorćola, tamo ima svakakvog sveta. Uostalom, možda usput naletim na nekog relevantnog. Ne vredi ova sačekuša, treba da se translatiram.
A jel imaš upaljač? Eto vidiš! I da imaš cigaru, kakve vajde? Još bi te jače opsovao da sad balavim onaj filter, a ti nemaš upaljač.
Ma burazeru, možda bi te i fizički ugrozio. Ustvari, nisi ti baš takav moron kako izgledaš, imaš ti vijugu. Nemaš upaljač pa odma ne poneseš ni cigare. Da ne bude belaja ako naletiš na mene. Pa pocepao bi te burazeru da si mi dao cigaru i rekao da nemaš upaljač. Pocepao. Razumeš? Ma ne razumeš, ništa ti ne razumeš!
Nego, baki, kako ti možeš da izdržiš toliko bez duvana? Jebote, kenjamo već dvaes minuta ovde i ti mrtav ladan. Jebote, pa ne tresu ti se ruke. Jel imaš ti emocije?.
Molim? Ne pušiš? Kako to misliš ne pušiš? Aaaauuuu jebote! Pa nisi normalan baki. Stvarno nisam tako nešto od tebe očekivao.
E majke mi, kada sam ti prilazio učinio si mi se sasvim normalan....
.............................
Ponos pobjednika? Ne razumijem ko je pobjednik. U čemu? Koju smo to igru igrali?
Ne šutim. Ne znam tko je tu lud, ali da iskreno kažem nikada me ludi nisu niti zanimali. Zanima me tko je pametan.
I odmah mu se približim ne bih li štogod naučio. Oduvijek sam uživao biti šegrt među majstorima. Biti majstor brzo dosadi. Meni.
Najviše uživam u ljubavi. Ne mogu se žaliti, bio sam maza, bio sam ljubljen, bio sam voljen. Često. Uvijek jako, posesivno. I prija mi to, naravno.
Ali najviše mi prija povjerenje. Zaslužujem ga. Sve ostalo može na vagu, može na diskusiju, može pred sud. Ukusi su različiti.
O povjerenju nema smisla. Nikada ga nisam izigrao. I jedino mi je povjerenje ustvari važno.
............................
Imala je nekoliko minuta previše i želela je da ih potroši na mene. Ostavila mi je da izaberem način.
Gledala me onim prevelikim očima i iščekivala da kažem svoju želju.
A ja sam ko kurva ćutao, znajući da će me gledati i da neće dalje ništa da pita.
Odgledala me svo to vreme, možda i koji sekund više, ne znajući da je učinila sve što sam želeo.
Naglo je sklonila pogled, da ne vidim suzu… pretpostavljam. Hvala - rekoh. Nema na čemu - reče ona, misleći da nije uradila ništa.
...........................
Poklon sam sa pažnjom i strpljenjem birao. Ne vidim razloga da mi ga vraćaš. Ma kojim god mislima dalje vrijeme teklo, on neće izmijeniti ni oblik ni svrhu. Uvijek će razlog što si ga dobila ostati isti i samo ako tebi pripada imati će smisao.
...........................
Jesi li gladan? Imaš li šta toplo da obučeš? I kad podgrejavaš supu ne zaboravi da zakuvaš rezance, nisam htela da ih stavljam, reko lepši su taze.
A kada legneš pogasi svetla, navuci jorgan i nemoj predugo da čitaš. Nema u tim knjigama bogzna šta.
.
ponedjeljak, prosinac 14, 2009
Oni švabi rade ko marva, oni skandinavci i više, japanci se rasturaju od šljake. Ali to koliko oni rade nije ništa prema onome koliko mi ne radimo. Jebote, ja imam firmu. Pa tako šetam gradom kad hoću, obilazim partnere, kupce, ispijam kavice. I gledam, koliko je pun grad takvih kao ja. Svi ispijaju kavice. Kafići puni, šoping centri puni. U radno vrijeme. Jebote, izgleda da svi u Hrvatskoj imaju firmu i da sve firme dobro rade. Pa se svi mogu šetati. Bio sam prošli tjedan u Beču, advent je tamo ipak najljepši. Zahvatio i vikend i neki praznik, ali i koji radni dan. E pa nema žive duše u kafićima u radno vrijeme. Ako se i nađe, ispadne da je duša bosanska. Ustvari, nema baš ni kafića! A bogme, nema nikoga ni u trgovinama. Osim u onima u centru koje okupiraju turisti. Jadni ti Austrijanci, moraju radit u radno vrijeme. Jebe se nama za to vrijeme! Prije mjesec dana pitao ja frenda inženjera koji 20 godina živi u Beču da mi uplati akontaciju za skijanje u Austriji, jer sam imao problema sa uplatom odavdje. A on kaže da može ali tek u petak popodne. Razgovar se vodio u subotu. Pitam ja njega zar je na putu cijeli tjedan, a on će meni začuđeno: - Pa radim Nemreš, mi ovdje radimo svaki dan i cijeli dan, nije ovo Hrvatska.
Kod nas kukaju svi. I poslodavci i radnici. I država kuka. A evo kako stoje stvari. Izdaje se poslovni prostor, dolazi mogući interesent, pregovara, baca računicu i zaključuje: ne isplati mi se. Uračunao tip radnu snagu, pa on je gazda pobogu, neće valjda on radit, uračunao doduše i većinu prometa na crno, ko jebe državu i zaključio da se za jebenih 10, 12 soma kuna ne isplati mučiti s lokalom. Opa! Pristojna plaća i pol u Hrvatskoj. A kako ta računica izgleda u Austriji? Isto tako, samo se neuporedivo manje mazne državi, ali su i troškovi radne snage manji, jer radi on, žena mu, a možda i netko od djece. Pa ako ostane plaća i pol, to je njima dobro. Onda se još malo potrude da ostanu dvije. Tri im nikada ne mogu ostati, jer zašto bi neki vlasnik kafića ili trgovine s krpicama živio bolje od nekog profesora ili liječnika. Naravno, osim kod nas. Ili u zemljama poput nas. Neradničkim.
Dugo nisam shvaćao razlog popularnosti Banderasa. Biraju ga ljudi iako je napravio zlo u Zagrebu i od Zagreba. Pijan bježi murji, pravi javne klozete s kvadratom skupljim nego kvadrat penthousea na Manhattanu, troši nebuloznu lovu na stadion koji je i dalje nebulozno nezavršen, zavio nas u dugove kao nitko dosada, afere niže kao cijela estradna i politička scena zajedno, ali ga rulja bira. I gdje je sad poanta? Bandić je oličenje rada. Ustaje prije kokoši, trči maraton uzbrdo, radi kao konj, gaca po blatu, pije vodu, spaja struju, ima lopatu u rukama, vozi se biciklom, smjenjuje, postavlja, razgovara s građanima, sveprisutan je na ulicama, u novinama, na teveu. I da nakon svega toga još može bježat od murje, lapit nešto, dogovorit protekciju, namještat natječaje, varat na klozetima... to narodu imponira. On im je oličenje svega onoga što oni nisu. Opravdanje za njih same. Ako već planduju da imaju gradonačelnika koji radi. Tako se tješe. Najebasmo ako im utjeha bude trebala i na izborima za predsjenika.
A koliko je naš narod neradnički vidi se čak i po jezičnim terminima. U našem jeziku postoji termin samo za subotnje i nedjeljno jutro ili večer, podne ili noć. Jedino su ti dani zaslužili imati izvedeni pridjev. Jedino oni jer se tim danima ne radi. A ono kad se mora raditi, e to nije spomena vrijedno. Ne postoji recimo utornje jutro ili srijednje veče! A kamoli četvrtačno popodne ili nedajbože petkovna ili petčana noć. Ali zato čim vikend naiđe, odmah se i jezik razigra. Samo da se ne radi, sve ostalo ćemo odraditi. .
srijeda, studeni 25, 2009
Šetam ja gradom. Gledam dućane i naiđem na jedan, drže tekstil. Odkomentiram prijateljici kako je taj isti bio tu i prije dvadeset godina. I još dodam kako je danas malo takvih. Uglavnom se sve jako brzo mijenja, danas je knjižara, sutra butik, pa fast food, pa frizeraj, pa opet butik i tako svakih koju godinu, ponekad i kraće.
Uđem, mlada djevojka prilazi mi s kilom šminke, ne u ruci nego po sebi, i pita: - Mogu li vam pomoći? Danas je to udarna rečenica svih nemaštovitih i preko volje zaposlenih, nerealiziranih mladih ljudi. Jebote daj mi objasni kako bi ti to meni pomogla? I zašto uopće misliš da meni treba pomoć? Kako ja to izgledam? Jel krvarim možda iz nosa? Jesam li blijed? Neuhranjen? Iskočila mi bubuljica od dvadeset deka na obrazu? Curi mi gnoj iz uha? Šta mi to fali da mi s već vrata nudiš pomoć? Gdje god uđeš danas te svi pitaju da li ti mogu pomoći? To je dio imagea suvremenog prodavača. Forma prije svega! Standard, jebote. Kažem ja njoj da trebam odijelo. Koji broj trebate? - pita ona mene, mrtva hladna. - Otkud bi ja znao koji broj? Pa dobro tko tu kome pomaže? Vi meni ili ja vama? - Pa gospodine, valjda znate koji broj nosite. - E pa gospodična, naravno da ne znam koji broj nosim. Zadnji puta sam kupovao odijelo prije gotovo deset godina i em sam zaboravio broj, em sam dobio deset kila, pa i da ga pamtim premali mi je. - Pa otkuda bih ja onda znala kada vi ne znate? I šta sad ja njoj da odgovorim? A prvo odijelo kupio sam, maturska večera, baš u ovom istom dućanu. Starija prodavačica, koja me nije pitala kako će mi pomoći, reče kada je vidjela da gledam odijela: - Mladiću, 48 su vam ovdje. Kako je ona znala? Kako su sve tadašnje prodavačice znale koji broj ja nosim iako nikada do tada nisam imao odijelo? I ne samo to, znala je, na postotak točno, sastav materijala, pa je znala uzeti mjeru za skraćivanje, znala je kako se čisti odijelo i koliko rezervnih gumbiju ima, vjerojatno je znala i na kom stroju je šiveno, ali to je nisam pitao. Sve je ta znala. Bila je doktor za prodaju odijela. Prodala ih je milion. Cijeli ih je život prodavala. Ona je meni, tek svršenom maturantu, pomogla bez da se nudila. A ova ne samo da ne zna broj i da ne zna sastav, nego tri minute ne može pronaći gdje je ušivena etiketu na kojoj to piše. Ja joj odajem tajnu i pokazujem unutrašnju stranu unutrašnjeg džepa. Ali ni onda joj ne ide. Pročita lambswool, ali nema pojma što je to. No, bitno da bi ona pomagala. Odmah s vrata. Onda ona pita mene znam li ja što to znači. – Pa mlada damo, nisam se ja nudio da vama pomažem, nego vi meni!
Uglavnom, prezirem to uštogljeno ponašanje naučeno na nekim zapadnim seminarima , jebo ih kapitalizam i slobodno tržište radne snage. Kao, svaka budala može prodavati odijela. Svaki papak može bit konobar. Ma može kurac! Kao da je dovoljno pitati mene ili mog susjeda da li mi možeš pomoći. Čarobna rečenica sve riješava. Danas prodaje novine na kiosku, sutra konobari, prekosutra je tajnica u Dildo-prometu, pa prodavačica odijela. I svima bi ona pomagala. A ni sebi ne može pomoći da zadrži radno mjesto dulje od šest mjeseci. Prije deset dana dao sam frendu koji se time bavi da mi napravi majicu, s natpisom u dva reda, da slova budu što veća: "Ne možete mi pomoći!". Uvijek je imam u autu i čim se zaustavim pred nekim tržnim centrom navlačim je i tako ulazim u dućane. Najbolje je kada uđem, a prodavačica odmah pita i paralelno čita natpis. Pa joj bude neugodnjak, a ja se smijem, pokvarenim smiješkom, naravno!
Prije dvadeset godina u spomenutom sam dućanu kupio odijelo. Prije deset isto. Ove godine eto nisam. Ali već njušim scenu: dotična firma je pred bankrotom, dućan će se vrlo vjerojatno zatvoriti, onda novi vlasnik sve raskući, a cura traži novi posao. Javlja se na oglas koji sam dao za nove radnice i dolazi na razgovor. A onda ja nju pitam da li joj mogu pomoći!
.
četvrtak, listopad 29, 2009
Ima tome tri godine, velika je rasprava bila na blogeru, smije li se u ikojem slučaju dijete fizički kazniti ili ne. Ponavljam, za one koji ne stoje najbolje sa kategorijom naziva „čitanje s razumijevanjem“, ne razgovara se o odgoju batinama, već da li se dijete smije ikada udariti. Javio se tada jedan bloger žestoko braneći teoriju da ni pod kojim izgovorom nikada nijedno dijete ne treba niti jedan roditelj udariti. Povod raspravi bio je neki moj komentar.. Sam događaj se zbio u osnovnoj školi gdje je neki roditelj podigao dijete, tuđe, i prislonio ga na zid i priprijetio mu. Dotični klinac je sustavno godinama maltretirao djecu iz kvarta i tom prilikom je ozbiljno ozlijedio njegovog sina, ne prvi puta. Na to je otac malog delikventa tužio dotičnoga itd. Povela se rasprava u novinama, razni pravobranitelji, psiholozi, sociolozi i ine dokone guzice našle su se osuđivati ovog roditelja koji je priprijetio klincu, pritom ne spominjuci glavnog vinovnika. Ja sam negdje ostavio komentar kako je morao stari to učiniti da zaštiti svoje dijete, kad već otac delikventa nije nikada pošteno izlemao svog malog. I krenulo je laprdanje tipa: razgovorom se sve da riješiti. Ja repliciram da kao roditelj nisam spreman da mi dijete netko mlati dvije, tri godine i da čekam dok se s nasilnikom razgovara. Još zastupam stav da bih ja svog malog propisno izmlatio kada bi maltretirao drugu djecu. E tu je kvaka. Često čujemo da netko kaže: - da sam ja tako bogat ja bih dao za to i za to... Takvi koji bi davali svakome nikada ni ne mogu steći bogatstvo, jer se do njega ne dolazi takvom filozofijom. Ili još naivnije, kada ljudi počnu sa: -da sam ja na vlasti ja bih bio pošten... Takvi nikada ne mogu doći na vlast, jer za nju osvojiti treba itekako dobar želudac. E tako je i samnom. Nikada ja neću doći u priliku da izmlatim svoje klince jer maltretiraju druge. Moji klinci bi i za znatno manju glupost nadrapali, pa nikada neće stići do te stepenice o kojoj pričam.
Jedan od onih koji su sudjelovali u prebijanju nasmrt našeg Luke, kažem našeg jer je svako dijete na našim ulicama naše ili bi barem trebalo biti, još je nekoliko puta evidentiran u istim prekršajima nakon toga. Jučer je s frendovima iscipelario novu žrtvu. Sasvim sam siguran da ga njegov otac nikada nije dobro propustio kroz šake. Uz razgovor, naravno. Da jest, ne bi taj mali sticao „slavu“ na taj način. Teorija o telefonima na koje djeca drukaju roditelje, centri za socijalnu skrb koji zbog jednog šamara šalju roditelje na višemjesečne „obrazovne“ kurseve (znam slučaj) možda zvuči zgodno, ali jednostavno ne funkcionira. Klince treba zaštititi, ali treba i društvo zaštititi od tih klinaca. Svjedoci smo da klinci ne šljive nikoga, da učitelji nisu nikakav autoritet, roditelji sve manje, a netko treći da i ne govorim. Kompleksan je to problem, milion faktora utiče na odgoj i ponašanje djece, i ja kao otac troje koji ih odgaja sasvim sam, znam to vrlo dobro, ali isto tako znam da praviti monstrume od naših predaka nije sasvim u redu. Oni su od nas napravili, u prosjeku, pristojnije i bolje ljude, nego što smo ih mi napravili od naše djece. A po današnjoj percepciji, naši roditelji, a o bakama i djedovima da i ne govorim, pravi su monstrumi. Jer, znali su oni itekako fizički kazniti.
Nisam rijetko u društvu razgovarao o toj temi. Naravno družim se sa ljudima koje cijenim, ne sa fukarom. Simptomatično je da je baš svatko tko se prisjetio neke šamarčine koju mu je otac opalio rekao kako je stari bio u pravu i priznao da je fakat napravio sranje, drugim riječima odobravao je taj potez. Često su čak konstatirali da je sreća da je stari tako reagirao jer tko zna gdje bi završilo da nije. Odrastu ljudi pa shvate neke stvari. Ne govorim o ekstremima, naravno. Pa kada se u situaciji kakva se jučer desila počne težište bacati na prava nasilnika, kada pedagozi, psiholozi i socolozi počnu lamentirati o načinima resocijalizacije, kada se razvija teorija o preodgoju razgovorima, odričući bilo kakvu primjenu sile i drakonskih zakonskih kazni za teške prijestupe maloljetnika, ja prestajem biti pristojan član društva i postajem otpadnik. Kada bi zakon drakonski kažnjavao roditelje teških delikvenata i kao u anglosaksonskom pravu same maloljetne delikvente, puno bi manje bilo tih delikvenata. A kad ih i ne bi bilo manje, manje bi bilo žrtava njihovog divljanja. Jer mnogi od njih su višestruki prijestupnici. Kaže neki od tih luftirajućih mozgova kako pritvor nije rješenje i kako je potpuno promašeno što je neki mali u engleskoj osuđen na dugogodišnju robiju. Jer kao mala je šansa da ponovi isto djelo. Naravno, tog tipa kog je ubio ne može opet ubit. Ali može nekog drugog. E pa ako je ubio, onda nema smisla praviti statističke provjere koliki postotak će ih opet ubiti. Sve ih zatvoriš i misliš na one koji neće postati žrtve zbog toga. I sretan si! I jebe ti se za probisvijete koje roditelji nisu nikada ošamarili. Priuštiš im da razgovaraju dvadeset godina, na porti zatvora. Pa nek se hvale čuvarima kako oni nikada nisu udarili svoje dijete. Čak ni kada je pretuklo susjedovog malog. Ni onda kada je obilo trafiku. Ni kada je prvi puta završilo u murji zbog dopa. Ni kada je peti put tamo završilo. Neka se hvale kako su uvijek imali razumijevanja i kako su razgovarali s njima. Zatvorski čuvari će ih ziher razumijeti. Za sažaljenje nisam baš siguran. I neka svi ukrug međusobno razgovaraju. Ali, neka to bude na sigurnom. Tamo gdje tata nekog ugnjetavanog klinca neće moći sustići njihovog malog i zaraditi kaznenu prijavu.
Nisam rekao da je batina iz raja izašla, ali da je na ulaznim vratima to tvrdim. Vidio sam je!
.
utorak, listopad 27, 2009
Pišem, leđima okrenut televizoru. A od tamo sindikalista viče, dobio dvanaest sekundi u Dnevniku, da nije hrvatski radnik kriv za stanje ekonomije (mislim da je rekao gospodarstva) kako to kažu političari i poslodavci. E pa sindikalac, ne bih se ja složio s tobom! Ajd da vidimo ovako: tko su radnici? Jesu li to oni koji su bili na izborima? Jesu! Znači birali su te političare. Mnogi nisu bili na izborima? Znači nisu željeli birati te političare. Očito po ovoj osnovi, krivi su i jedni i drugi! Ajmo dalje! Jesu li to radnici koji šute što god bilo u pitanju i koji se ne mogu okupiti ni u kakvom ozbiljnijem broju ma koliko ih masakrirali, pljačkali i pravili budalama? Jesu! E pa ako se neće buniti onda su krivi! Da su se bunili na vrijeme, davno bi se stvari počele sređivati. Pa još dalje, jesu li to radnici koji su glasali 1990 za samostalnost i kapitalizam? Jesu! E pa poslije bio rat, pa u ratu pljačka u privatizaciji, pa mladi i školovani po pravilu odselili iz zemlje i privreda se, eto, našla na koljenima. A oni nisu znali da će to tako biti. E pa tek onda su krivi. Tko im je kriv što nisu znali? Nisu htjeli učiti u školi, pa su ostali bedasti i nasjedali na obećanja kako će se nakon tog referenduma živjeti puno bolje. A lijepo se vidjelo koliko se kuha i koliko je sve to opasno! Uostalom, stara je stvar da neznanje ne oslobađa odgovornosti. Najgore od svega je što ti isti i danas šute! Ti isti nisu nikada niti jednu pogrešku priznali. Ti isti ništa ne čine da bi se stanje popravilo. Nego šalju sindikalca da kuka. A sindikalac ko sindikalac, kuka javno i prežderava se tajno, osiguran od vlasti dovoljno da ne talasa previše.I taman završih sa svojim razmišljanjem o hrvatskom radniku, kad mi, opet iza leđa, zadrhti majka Ivane Hodak u prilogu o suđenju za njeno ubojstvo. Da se smrzneš. Kamera je secira, krupan kadar, pa još krupniji, pa samo lice, pa samo usta, žena priča o rupi od metka u glavi svoje kćeri, pa pokazuje na svoju glavu, pa muca, pa se gubi.... i tko je kriv za morbidan prilog? Urednik? Kamerman? Televizija? Ne! Ne, ne i ne!!! Hrvatski radnik je kriv! Dođe s posla i zavali se u fotelju, otjera dijete koje ga dođe pitati što je osmoza... i komentira. Sve komentira pa i ovu scenu. Ja sam na pola priloga mutirao TV, toliko mi je bio mučan prilog. Hrvatski radnik je gledao, komentirao i time i svoje dijete pripremio da sutra jednako debatira o nekom sličnom prilogu navaljeno u naslonjaču, eventualno u birtiji, ali ne dalje. E pa hrvatski radniče, da te ne zanima ovako morbidna tematika, ne bi taj urednik pravio takav prilog, da te ne zanima crna kronika i nogomet više od ekonomije i znanosti, ne bi pola novina bilo crna kronika, a druga polovina nogomet, jebala te Cibalija! Posebno ne prolaze oni priglupi izgovori da se ionako ne može ništa učiniti. Kada se moglo 1991-1995. onda nema što se ne može. Jedino opravdanje je da se tada, kako to precizno reče Thompson danas u intervjuu kod Mirne Brend, prilikom priznanja da jest pjevao Jasenovac i Gradišku Staru, snaga crpila iz mržnje prema neprijatelju. A mržnja nam je uvijek bila veća inspiracija od ljubavi. Odatle i toliko crne kronike u medijima. Za jači angažman treba ljubavi za ovu zemlju, a ona je kod hrvatskog radnika uglavnom svedena na pjevanje Thompsonovih pjesama i drukanje za Bilić boyse. Sve preko toga je luksuz malobrojnih.
.
srijeda, listopad 14, 2009
Ma kakvi! Nije to bila ona. Još je Marina Cvetajeva znala po kom se obrascu prepoznaje laž nastala u želji da uvjeriš sebe u ono što si napisao pa je izmišljala riječi (znao je i Pasternak, ali od njega se to moglo očekivati). Ona uostalom nije ni mogla biti tu, naprosto zato što ona ne postoji. Tko zna otkada već ne postoji. A ja kao prizemljen lik, nepoštovatelj nadnaravnog i brutalno nemaštovita uloga u predstavi o samome sebi, nisam uspio stvoriti zamjenu za nju. Mogao sam samo lagati da je ima. Dakle, nije ona.
...................................................
Nakon deset godina obistinila se ta zvijezda koju sam lagao. Evo je. Gledam u nju i sram me nekako, kao da će ona znati da sam je crtao i prije praska kojim je zasijala. Daleko je. Nije me manje sram zbog toga. Daleko je i znam da je to pošteno. Ova je zemlja nakaza i nema perspektivu, zvijezde će zauvijek ostati na nebu. A ako koja i padne, to će biti slabost koju je valjalo preboljeti.
....................................................
A prije toga, zaboravio sam reći, osjetio sam probleme sa disanjem. Otprilike kao kada hoćeš udahnuti, ali ne znaš gdje si zametnuo taj komad zraka koji je do maločas bio tu. Do maločas, majke mi. Pa probaš na svaki način. Ne taktiziraš, do zraka se dolazi odmah ili... ma nema ili! Dišem izdajnički, znaš kako izdajnici dišu... Oko mi s pažnjom okreće nebo. Uporno, stoput i još jednom iznova, jer samo upornošću nastaju zvijezde.
.
nedjelja, rujan 27, 2009
Sjećam se, bilo je to 1988. Naravno, ako se dobro sjećam. Pokrenuo sam tribinu u mom studentskom klubu, Bio sam mlad, provokativan, bio sam nestandardan, volio sam ići kontra struje. Radio sam ono što će 10-ak godina kasnije biti standard, ali što je tada bilo poprilično nezamislivo, jedino se slovenski omladinski časopis "Mladina" usudio pisati potpuno otvoreno o društvu u kome smo živjeli. Nepravedno me pratio glas antidržavnog elementa, antikomuniste, imao sam iza sebe tek nekoliko javnih kritika postojećeg stanja, odbijanje ulaska u partiju i jednu zabranjenu antisistemsku pjesmu... nepravedno, kao što me i danas prozivaju, ali sad oni drugi. I tada, a i danas, doživljavaju me pogrešno, ali to nipošto ne smatram svojim, nego njihovim problemom. Što se mene tiče, meni je to dovoljan dokaz da sam u pravu.
Te i slijedeće godine, mojom je tribinom prošla sva sila javnih osoba, prva liga ondašnjeg javnog života, od glumaca do pisaca, od TV-komentatora do političara, od muzičara do sportaša.... puno eksponiranijih od Igora Mandića. Igora sam prvog pozvao, i tada sam ga uvažavao, danas ne sumnjam da većeg intelektualca od Igora nemamo. Od desetina njih koje sam ugostio samo su mi Fabijan Šovagović i on tražili honorar. Nudio sam ga svima, svi su ga odbijali. Šova je uzeo jer je uzeo, a Igor je rekao da mu je malo nezgodno uzimati od studenata, ali da ne stoji financijski dobro pa će ga prihvatiti. Naravno da uz sve one kritike na račun komunizma, u njemu samom nije mogao dobro financijski stajati. Sam je odabrao temu: "Politika i pornografija". Ostala je ta tribina, po općem mišljenju ljudi koji su navraćali i slijedećih tridesetak nedjelja koliko je sve to trajalo, najbolja od svih koje su se održale. A tema? Od toga dana pa do danas bivala je sve aktualnija. Bilo kada smo je mogli ponoviti i neosporno je da bi svaki puta sve bolje legla. Mogli smo čitav serijal napraviti. Jednom godišnje. I svaka bi epizoda bila bolja od prethodne. Garant! Naravno, sjetio sam se svega ovoga kada sam ga danas gledao u "Nedjeljom u dva".
Bez dvojbe, dijelim Mandićeve stavove. Čak u toj mjeri da me to pomalo i živcira. No, jedna mi je osobina kod njega koju i ja, u naravno manjoj i puno nevažnijoj mjeri također posjedujem, draga. Lakoća govorenja onoga što nije u trendu, onoga što bi puk rekao da nije pametno govoriti. Neke je takve stavove i danas iznio. Prvenstveno govoreći o tome da su Hrvati i Srbi jedan te isti narod. Ovdje nije bitno jesu li ili nisu, bitno je da on to može reći i ne osvrnuti se. Kao Hrvat. I baš ga briga što će ga netko prozvati. Jer ga prozivaju oni koji su uvijek u skladu sa režimima. E pa mi koji smo uvijek spremni kritizirati, mi se ne bojimo. Lako je biti Hrvat danas. Kao što je nekada lako bilo biti komunista. Ajd obrni stvari, pa se onda javi. Naravno da je Kerumove izjave o Srbima u istoj toj emisiji prošli tjedan, nazvao pravim imenom. Nacifašizam. Iako nema gotovo nijedne relevantne njuške u ovoj državi koja Keruma nije pokušala opravdati. Budale su iskazivale slaganje sa njm. Idioti mu se čak i divili. Govori čovjek ono što većina misli. E pa tu je jedino Kerum bio u pravu. Činjenica jest da ma koliko se mi prikazivali Europljanima i ma koliko se deklarativno izražavali u prilog jednakosti po vjerskoj i nacionalnoj pripadnosti, nikada tako zaista i ne mislimo. Tu je Kerum bio isti Mandić. Rekao je ono što misli, a nije baš popularno reći. Jedina razlika je što Mandićeve misli odaju građanina intelektualca koji se neprekidno propituje i uči, za koga barijere ne postoje, dok Kerumove misli odaju primitivnost vlaja koji sve zna i kome je od rođenja jasno da je granica određena nacijom, čak i više no novčanikom.
A ja bih samo još jednom podsjetio da je te osamdeset i osme tema bila: "Politika i pornografija". S obzirom da su tadašnji političari bili male bebe za ove danas, Mandiću bi se za povezivanje njih i pornografije, uz sve ostalo, lako mogla prišiti i pedofilija.
edit 12.10.2009.
citiram velikog druga Mokowskog i njegov komentar na blogu drugarice Anarho vile:
17.6.2009 11:26:24 | mokowski
Drugarice Vilo Sve ono o cemu sam ja teoretizirao i pisao - red satire, red sprdacine, pa opet malo satire, pa jos malo teske sprdacine... Materijalizira se u opipljiv rezultat, nase snage satire i sprdacine zauzele su prvi veliki hrvatski grad - Split je nas! Drugarski pozdrav!
.
petak, kolovoz 14, 2009
Evo me gađaju križevima s naslovnih strana novina, magazina, s ekrana televizije. Sjednem u auto, okrenem ključ, motor zagrmi, a iz zvučnika opet križ. U škole, van škola, u murji, van murje, u kancelariji socijalne radnice, van kancelarije. Prepucavaju se kao da nam je križ nešto novo. Kao da su ga jučer postavili pa eto lamentiraju o odluci. Skoro da je križ postao veći problem od cigarete. Da se razumijemo, ja sam ozbiljan i obrazovan čovjek, koji zna da je svoje troje djece napravio svjesno, planski i općepoznatom radnjom, a ne da ih je stvorio neki tamo koga nazvaše Bogom. Stoga ne smatram da bih ja trebao puno govoriti o ovoj temi. Stvar je većine da zaštiti manjinu. Kako se većina u ovoj državi izjašnjava vjernicima iako dobar dio te većine i ne zna što pod tim podrazumijeva, a o Bibliji i vjeri općenito zna bitno manje od većine nas "antikrista", to bi baš vjernici trebali ustati u obranu manjine i podržati odlazećeg predsjednika. Jebeš predsjednika! Sad se sjetio kad su ga nagazili, a do sada je šutio. Ali ko ga šljivi, ovdje nije važan on, već princip. Ne mislim ja da će križevi van. Nije ovaj narod zreo za demokraciju. A najmanje zreli su vjernici, oni su uvijek bili najratoborniji. Manji dio njih razumije o čemu pričam. Don Ivan Grubišić razumije, ali on nije tipičan vjernik. On je intelektualac. I Hebrang bi to htio biti, al` mu ne uspijeva. Doduše, pitanje je kako nekome tko ne vjeruje Newtonu i Darwinu, nego svom župniku objasniti da nije ukidanje njegovih prava ako se križ NE nalazi tamo gdje borave ljudi različitih konfesija, pa čak i oni bez konfesije, nego je upravo gaženje prava tih ostalih ako se on tamo nalazi. Nema težinu kada Zoran Milanović ili Vesna Pusić kažu da su protiv, jer je prirodno da jesu. Nema težinu niti kada crkvenjaci ili Andrija Hebrang kažu da su za, jer je prirodno da su za. Dobro doduše, ništa što kaže Hebrang nema težinu, da... Zato bi Don Ivana trebao slijediti još netko iz redova vjernika, jer bi jedino razumna riječ iz njihovih redova imala pravu težinu. Ali baš zato što Don Ivan o svim problemima govori razumno, a ne onako kako se očekuje, nema šanse na izborima, zato mu propadoše sve takve opcije....
Ja pak nemam šanse na izborima samo zato što se neću kandidirati. A ovu zemlji iz govana bi mogao izvući samo neki nemreš bilivit političar, nikako ovi klasični! No, kako ja znam da vjernici neće biti demokratični i povući križeve u svoje prostore, a zajedničke ostaviti svima, onda se ne mogu kandidirati. Kako bih na inauguraciji položio zakletvu koja završava riječima:" Tako mi Bog pomogao." Pa eto, da ne dovodim niti sebe niti narod u neugodnu situaciju, ja ću sa Don Ivanom onako sa strane i dalje komentirati sranja, koja će nam se i dalje dešavati, na žalost u sve većoj mjeri. Tako vam Bog pomogao.
A u tišini, dok je križ, između ostaloga, i dalje i u vojnim objektima, Ministarstvo obrane počinje prilagodbu NATO standardima. Recesija je, pa se nema za nove avione ili tenkove, čak niti za lako pješačko naoružanje, potrošio Rončević na kamione. Ako ponovno bude trebalo nešto oslobađati da se imaju gdje natovariti namještaj i bijela tehnika. Potrošeno para, ali naći će se još za Zippo upaljače. Svaki vojnik dobiti će konačno pravi upaljač, jebote za vrijeme "Oluje" ostalo ono nešto kuća nepopaljenih, gasili se oni jeftini upaljači na najmanji povjetarac, mater im kinesku jebem. E da nam je bila ova tehnika u ono vrijeme!
.
petak, srpanj 3, 2009
četvrtak, lipanj 25, 2009
Prvi ministar naše vlade danas ponavlja po tko zna koji puta da Hrvatska neće dati niti milimetar SVOG teritorija kako bi ušla u EU. Mislim da su tu jezičari odigrali važnu ulogu u savjetovanju dotičnome što i kako treba govoriti.
Ja nisam sasvim siguran kada premijer tako kaže da će sve ostati kako je danas. Bio bih uvjereniji u ono o čemu govori kada bi preskakao tu lijepu ali najsebičniju zamijenicu: SVOG.
Naime, koliko sam pratio natezanje oko neke čuke imena Sv.Gera, dvije, tri livade između starog i novog toka rijeke Dragonje i ono ribopraznog komada mora koje kao nesporno hrvatsko i mi sami zovemo piranski zaljev, po gradu koga ćemo valjda tek tražiti, kada trujumfalno porazimo zle slovence u bitci pred evropskim institucijama, slovenci nikada nisu niti tražili milimetar NAŠEG teritorija.
Oni uporno traže teritirij koji smatraju svojim. Dakle ako se ikada dokaže da je taj teritorij njihov, onda će hrvatska politika moći ostati čistog obraza i predati te milimetre teritorija slovencima vadeći se na jezične bravure kojima se službeni Zagreb uporno koristi.
E sad, da li je sve to naše ili je njihovo ili je pola pola, ja to ne znam. Za razliku od gotovo svih građana Hrvatske koji su experti za granična pitanja, povijest, katastar, pravo i slične discipline, pa svi znaju da je to naše, ja sam studirao elektrotehniku, a na tom faksu nema niti riječi o pomenutoj tematici pa ja eto ostadoh zakinut za ta znanja. Posebno zavidim toj većini koja ima toliko znanja da ono krivudanje toka Dragonje poznaje toliko duboko da, iako je to područje kroz povijest sve do četr'espete bilo pod Italijom, zna da je to hrvatsko a ne slovensko.
Ta će većina ako stvar završi povoljno po Hrvatsku imati satisfakciju da je eto uvijek govorila da je to naše. Ako stvar završi drugačije, pa se utvrdi da je poneki milimetar ipak slovenski, ta će većina biti razočarana i već će smisliti teoriju zavjere zlih slovenaca, pokvarenih evropljana, bešćutnih amera, a garant će se naći mjesta i za srbe.
Jedino će doktor Ivo u svakom slučaju ostati čovjek od riječi. Jer pobogu, nije on tvrdio da nećemo dati teritoriju, već samo da nećemo dati svoju. Koju, seveda, nitko nikada nije niti tražio.
.
nedjelja, svibanj 31, 2009
U protekle četiri godine jedna neugledna i ničim posebna žena postala je poznata diljem (glupe li riječi to diljem) lijepe naše. Nije tome, kao u slučaju instant zvijezda, razlog nekakva uloga u sapunici ili Tutić/Škugor/Šuput... pjevački eksperiment! Nije čak niti modno šetalo izduženom binom, neopravdano nazivanom modna pista (pobogu jel znaju ti tipovi iz modnog biznisa što je to pista?), nije čak u pitanju da nije ništa učinila za svoju slavu poput Gotovčevih, a o nečem ozbiljnijem od pobrojanog da i ne govorim. Postala je medijski eksponirana samo zato što je prošla obiteljsku tragediju u kojoj je priklala svoga, kažu nasilnog muža, pa simbolično odrobijala i nakon toga se suočila sa neviđanjem svoga djeteta. Ništa tu ne bi bilo čudno da ne uživa status žrtve i da se većina nacije ne snebiva nad time kako to ona ne viđa svoje dijete. U isto vrijeme, ista ta većina ne snebiva se nad činjenicom da tisuće očeva ne može vidjeti svoju djecu, ne zato što su ubili svoju ženu, već samo zato jer njihova žena tako hoće!
Nije ovo tekst o toj ženi, sačuvaj bože, nije čak niti tekst o sustavu, koji dopušta da se sve to dešava, ovo je tekst o nama koji sve to promatramo i koji ne znamo postaviti sustav vrijednosti, koji uvijek svijet promatramo izopačeno, prekomotno, stereotipno i nadasve nečovječno. Neću ulaziti u polemike za i protiv, nema nikakvu težinu to što ja mislim o tome, kao uostalom niti itko drugi, ali ću sve one koji plaču nad sudbinom jadne žene priupitati zašto ne plaču nad sudbinom niti jednog jedinog oca koji ne viđa svoje dijete, kako se ne snebivaju nad time da im bivše žene brane kontakte samo osvete radi, kako zbog toga ne prozivaju sustav koji ne čini ništa, zar nisu to iste situacije? Posebno što svi ti očevi o kojima pričam imaju barem jednu mali razlog više za reakciju većine: nikoga nisu ubili. Ili im je to mana? Možda je moj prijatelj trebao svoju nasilnu ženu, koja ga je više puta fizički ugrožavala (jača je i divlja) smiriti metkom pa bi imao status pomenute? U svakom slučaju, prečesto, nalijećem u medijima na raspravu o toj ženi, prečesto kažem, sve dok tri puta češće ne počnem viđati imena očeva koji okreću svoj život naglavce i koji žrtvuju sve ne bi li vidjeli svoje dijete i dok barem neki od njih ne postanu "imena" koja će većina znati kao što zna ime dotične. Ali kako je u demokraciji dozvoljeno sve, to ne očekujem da će se tako što ikada desiti. Demokracija počiva na parama, a kad imaš pare budale možeš u sve uvjeriti. Uostalom, rezultati današnjih izbora pokazat će da su većina budale i da im se može prodati muda pod bubrege, makar mislim da neće ni muda dobiti. A kako onda inzistirati na tamo nekom tati koji bi da vidi dijete. Kaj god!
.
srijeda, travanj 29, 2009
Ušli vi u NATO čujem, ha? E pa ja nisam. Za mene taj potpis ne važi! Radije ću i u materinu nego u taj vaš NATO! Mene su kao klinca učili da smo mi nesvrstani i meni je to bilo baš fora. Od tada sam vječno nesvrstani i ne mislim se nigdje svrstavati. Učili su nas kako nismo ni u NATO, ni u Varšavskom paktu, kako je sve to gamad koja pod krinkom vlastite obrane hoće ratovati i iskorištavati male narode. A mi smo mali narod. Učili su me kako ne treba silom nametati volju, a NATO danas ničemu drugome i ne služi. Svašta su me još učili o NATO-u i ja sam sve to naučio i dobio sam pet! I sad treba da ispadne kako me moja učiteljica krivo učila. Jest da nije baš bila omiljena i prevedna, čak je bila poprilična gadura, ali ne dam ja svoju učiteljicu. I sad trebam kompromitirati tu svoju peticu... e ne može! Pa da mi se Kruno i škvadra iz kvarta koji su svi redom imali trojke smiju. Ma jebo vas NATO!
Ovim putem poručujem da za mene sporazum o ulasku Hrvatske u NATO ne predstavlja valjani čin i kao takvog ja ga ne priznajem. Strani vojnici, pripadnici NATO-a, za mene su okupatori i ukoliko se nađu u našoj zemlji prema njima ću se odnositi u skladu s time. Ako se dajbože nađu u nevolji svakako im neću pomoći da se iz nje izvuku, čak naprotiv. Ukoliko mi se ukaže prilika da im naudim, svakako ću to učiniti, vodeći naravno računa o tome da sam ne stradam s obzirom da se izjašnjavam kao antifašist građanskog tipa, nikako kao heroj. Vjerojatno je da neću moći niti jednoga onesposobiti, ali ću im možda moći sipati laksativ u kavu... ili barem šmklju. Svakako neću propustiti priliku podmetnuti koru od banane ili pogoditi mrskog neprijatelja šprihericom. Odmah ću ići potražiti šprihericu. Također, svaki moj novčić koji plaćanjem poreza ili davanjem iz plaće završi na bilo koji način u posjedu NATO, smatrati ću otetim i shodno tome koristit ću priliku da oštetim imovinu NATO kada god bude bila prilika, kako bih anulirao svoj materijalni doprinos toj omraženoj soldateski. Dakle, sa radošću ću otkinuti retrovizor sa NATO vozila, postaviti čavle pod gume, baciti kamen u šajbu, zaliti sokom računalo ili bilo što drugo poduzeti u cilju onesposobljavanja žive sile ili materijalnih dobara. Za mene, pristupanje Hrvatske NATO paktu predstavlja ono što je mom djedu predstavljalo pristupanje Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu. Potez sa kojim se ne mogu složiti ni u kakvoj varijanti. Jedino što sad nema nekoga tko bi organizirao proteste poput onih 27.marta 1941. Možda zato što su ovoga puta i englezi i švabi i francuzi i svi ostali za to. Osim mene naravno... idem po šprihericu, i naučit malog da smo mi nesvrstani! Nemreš bilivit!
.
ponedjeljak, ožujak 30, 2009
(Jebena trilogija, a možda i višelogija, 2.dio)
No dobro, nije da mi ne smeta baš taj Cvik, ne smetaju meni niti drugi biznismeni iz te branše. Ustvari, ja uopće ne razumijem one kojima smetaju takvi tipovi. Rade ljudi posao kao i svi mi ostali, kupe robu, pa je prodaju. Nisam čuo da su nekoga prisiljavali da kupi, da mu nisu vratili kusur, nisam čuo ni da je nekom takvom namješten natječaj pa da je prodavao lošiju i skuplju robu nego konkurencija, bore se tipovi pošteno na tržištu...
Ona mama onog idiota iz starog kvarta, koji se fiksao pa odapeo, e ona mi smeta. Smeta mi što je uvijek nalazila opravdanje za svog delikventa prozivajući razne Cvikove... Smetao mi je i taj idiot! On je obijao kvartovsku trafiku dvanaest puta, pa samoposlugu, obio je i sendvič bar, dvaput, a o ljekarni da ne govorim. Razvaljivao je klupice u parku, lomio koš na igralištu, a bogme oštećivao je i automobile, moj nije, jebo bi mu mater nafiksanu. Davali su mu metadone, liječili ga, a sve na moj račun, iz poreza. Onda su ga strpali u zatvor poslije neke provale, pa je tamo mjesecima spavao i jeo, opet na moj račun, iz poreza. Moji klinci su ga se pomalo bojali. Dilera se nisu bojali. Dileri nisu pravili štetu po kvartu. A njegova loša majka uvijek je preklinjala dilere. Rekao sam joj jednom da odjebe s tom pričom. Pogledala me kao da je i sama nafiksana. Stari je bio digao ruke od njega, jednom ga je namlatio zbog droge, a ovaj ga tužio socijalnoj službi. I odonda se nije petljao, pustio je njega i majku da sami useru stvar do kraja.
E vidiš buraz, ja imam troje djece.Razveden sam, sam živim sa njima, rekli bi da su moja djeca idealan materijal za tipove poput Cvika... Ali, ja se bavim svojom djecom, razgovaram s njima, igram se, svađam, prepirem, učim ih, vodim ih sa sobom svuda, posvećujem im vrijeme, puno vremena... I nikada, baš nikada mi ne bi bio kriv nitko ukoliko bi mi klinci zagazili u drogu. Jedini krivac bio bih ja. Kada bi se to desilo, ne bi mi palo napamet tražiti tog i tog koji im je to uvalio, naravno ukoliko ne bi bilo silom. Znao bih da sam jedini krivac ja i da sam negdje debelo zasrao.
Kako to da ja nikada nisam probao drogu? Nikada me nisu uspjeli navuci ni na shit. Neki su probali, kažu samo da vide kako je to. Ko kad su one dvije odlikašice, najprimjernije cure u školi, osmom razredu osnovne maznule sladoled u Pothodniku da vide kako je to. E mene zabole kao je to. A i kako moze biti? Jebote!
Ima likova koji kažu da sam kukavica. Seronje. To su oni koji bi se upiškili u gaće samo da dođu na stijenu od 15 metara sa koje ja skačem na Verudeli, a i moja djeca, dozvoljavam im. Baš ti treba hrabrosti za povuć dim ili nabit špricu u venu. Ali gluposti treba.
Kada bi ti Cvikovi živjeli od takvih kao ja, ne bi dugo živjeli. Ili bi se morali prekvalificirati. A svi oni roditelji koji prozivaju dilere, državu koja ih ne hvata, murju koja je navodno s njima u dosluhu, loše društvo,... svi oni traže alibi za svoj neuspjeh, svoj nerad, svoju nebrigu ili lošu brigu. Postoje stvari koje ne možemo kontrolirati, koje su jače od nas i na koje se možemo izgovarati. Odgoj djece svakako ne spada u te!
.
nedjelja, ožujak 8, 2009
Trbas je zajeban tip. Dođe iz tamo svog Beča, ponekada i iz Cluja i onda počne ismijavati neimare novostvorene nam države koji samo nešto kukaju, kojima uvijek nešto fali, koji su vječno nezadovoljni... Na kraju obično upita: "- Jel imate svi doma WC, kupaonu? Imate! Pa šta se onda bunite? Znam, vama je normalno da otvorite pipu i da voda curi iz nje, a zašto bi to bilo normalno? Zašto vi mislite da svatko mora imati vlastitu špagu koju povuče da mu govna odu? U Beču gotovo 20 posto kućanstava nema vlastiti sanitarni čvor, nego zajednički na katu (podatak je provjerljiv u statističkom kalendaru). Da ne pričamo o manje razvijenim zemljama..."
Da ne duljim, što Trbas želi reći? Navikli smo na mnoge parametre kao normalne, iako su oni, u globalnim okvirima, sve samo ne normalni. Recimo, broj ljudi koji posjeduju vlastiti stan kod nas je nerealno velik u usporedbi sa zapadnim zemljama. Mnogi, solidno stojeći ljudi u Njemačkoj ili Americi, žive u unajmljenom stanu cijeli život. Izrazito su rijetki oni koji imaju u vlasništvu neku kuću za odmor. A kod nas ljudi to što imaju svoj stan smatraju normalnim, a nije uopće nenormalno da ljetuju u svojoj (od roditelja) vikendici. Niti u mnogo bogatijim državama, gdje su prihodi kućanstava bitno veći, postotak kuća ili stanova u vlasništvu pojedinaca nije visok kao kod nas. A oni ne kukaju ni blizu koliko mi. Gdje je poanta? Gotovo pedeset godina živjeli smo u sistemu koji se trudio uprosječiti čovjeka, nikome nije dao da previše odskače, pa tako niti sami ljudi na vlasti nisu zgrtali bogatstva niti približna onima koja zgrću tipovi koji su ih naslijedili, ali isto tako nije gurao marginalce ispod granice dostojnstva. Iako je sistem promijenjen prije skoro dvadeset godina, u glavama ljudi ostala je svijest izgrađena tada. Pa tako običan radnik, sa srednjom stručnom spremom, koji je nekada znao da će nakon desetak godina rada dobiti stan, ne može shvatiti da danas nema šansi isti priskrbiti ni na koji način vlastitim radom. Isto tako, ne shvaća da od svoje plaće ne može odvesti porodicu na more više od sedam dana i pritom zaroniti u minus, jer je navikao na odmarališta gdje je bezbolno mogao priuštiti petnaest dana. Navika je ostala, a i oni tek stasali pokupili su sjećanja iz djetinstva. Svo ovo tranzicijsko vrijeme Trbas priča kako živimo bitno iznad svojih mogućnosti i bombardira me podacima o BDP-u u Mađarskoj ili Rumunjskoj, o stopi rasta, o nezaposlenosti, o strukturi privrede. Svi ti podaci su u navedenim zemljama bitno bolji nego kod nas, a ipak je standard kod nas sve ove godine bio viši nego kod njih. Svo ove godine Trbas nas davi pričama kako ćemo tek kukati, jer imamo puno više nego zaslužujemo i da mu nikako nije jasno šta to našim ljudima fali i što bi to oni htjeli s obzirom na realnu snagu naše ekonomije.
Rekao sam da je Trbas zajeban tip. Zajeban je zato što je u pravu, zato što govori ono što mi možda i znamo, ali nikako ne volimo čuti. Najgore je, međutim, što će nam Trbasova priča svakom narednom godinom postajati sve jasnija i jasnija... Kad, tad, shvatiti će je i Boro, ali o Bori slijedeći puta...
.
utorak, veljača 10, 2009
Evo opet NeMresBilivit-a, opet taj kenja! Mrš preko Drine, srbine, komunjaro, udbašu, smeta ti Hrvatska, petokolonašu, sram te bilo, za šta su ginuli najbolji sinovi naše domovine? Jebi ga ljudi, ne bih ja preko Drine, nemam ja ništa s tim lijepim krajem. Srbin također nisam, ali i da jesam pa šta. Komunjara također nisam, ali i to da jesam pa šta. Udbaš nisam, gadim se špijuna od malena. Hrvatska mi ne smeta ni najmanje, s obzirom da sam se u njoj rodio, navikao sam se ja na Hrvatsku do danas. Petokolonaš također nisam, dapače nastojim se gurati na čelo kolone. A za šta su ginuli najbolji sinovi domovine? E to ne znam! Ustvari znam, ali to se tako kaže.
Čujem da je Pliva prodana za dvije i pol milijarde, a preprodana, evo nedugo kasnije, za sedam. Čujem i da su radnici, onih 790 otpuštenih, nezadovoljni otpremninama. Čujem da se ljudi javljaju u programe radija i kukaju li kukaju, krivi im svi: Sanader, Vlada, Čović, HDZ, Linić, SDP, lopovi, komunjare, hercegovci... Uporno se nitko ne želi sjetiti glavnoga krivca!
Jedan gospodin iz Plive, već dugo je penzioner, bio je na izbornoj konvenciji SKH/SDP, u "Moši", danas OTV domu, pred one prve višestranačke izbore. On mi je ispričao, davno je to bilo, kako je u jednom trenutku za govornicu izašao Mišo Broz i ispričao otprilike: - prvo će se proglasiti država, onda će društvena imovina biti pretvorena u državnu, potom će državna imovina biti pretvorena u privatnu, ne prodana, nego pretvorena, dakle pokradena, onda će sve to prodati i vi ćete ostati bez ičega, bez tvornica, bez posla...
Masa u dvorani ga je prekinula i počela lupati nogama o pod, dobacivati i fućkati. Kada se gomila umirila, on je rekao: ja ću ovo što sam rekao ponoviti još jednom - i ponovi uz jednake reakcije prisutnih - te zavši riječima: Ponovio sam zato da ne bi jednoga dana rekli kako niste znali. Jedan sveučilišni profesor u tom je trenutku, vidjevši reakciju većine, dobacio preko ramena ovome iz Plive: - najebali smo!
Poanta je u slijedećem: svi koji se žale, lažu kada kažu da nisu znali, kada kažu da se nisu za to borili, kada kukaju kako su pokradeni... lažu, jer da su htjeli mogli su znati. Tko je pošten, priznat će da su najeminentniji ekonomisti upozoravali što će se desiti, mnogi poput Branka Horvata i tvrdili. Tko nije pošten neka pročita malo novine iz onoga doba, ima i na Internetu dovoljno materijala koji to potvrđuje. Druga je stvar što je masa vjerovala Đodanima, Tuđmanima, Veselicama i sličnima. To je kao u kladionici, kladili se na krive. Pa nije zapad inicirao, podržavao i pomagao raspad istočnih država i njihovih sistema ideologije radi, nego para radi. Ne zato da bi jednu Plivu kupovao po realnoj cijeni, nego ispod cijene.
A cijena Genšerovog ili Papinog priznanja tek će doći na naplatu. I kako god idemo dalje, sve će jadnije i jadnije izgledati naša stvarnost, pozitivno je samo da je dijapazon opravdanja još uvijek pun džokera, pa ćemo se još neko vrijeme moći tješiti svjetskom krizom, slovenskom blokadom, posljedicama rata... Ali jednoga dana frustracija će narasti toliko da ćete kada ustanete i pogledate se u zrcalo morati sami sebi priznati da nije jedino mjerilo domoljublja praviti državu, nešto domoljublja ima i u nastojanju da ta država na nešto liči!
p.s. Sve se svodi na velikog Branka Miljkovića i njegovu "dilemu": Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj
.
utorak, veljača 3, 2009
Ovaj stih iz pjesme koja bi trebala slaviti pobjedu i uspjeh, oduvijek mi je škripio u ušima. Nisam navikao slaviti tako da prvo nekome poželim patnju pa tek onda pomenem razlog slavlja. Također, nikada nisam dokučio tko bi trebao patiti kada mi postanemo prvaci svijeta... Protivnici u finalu? Ostatak svijeta? Srbi? Slovenci? Nisam primjetio da nekome smeta kada smo mi prvaci. I kakva bi to patnja trebala biti? Koliko bi trebala trajati. Gadim se tih razmišljanja tipa „ ... ubićemo, zaklaćemo ko sa nama neće...“
Slušam onoga Filipa Šovagovića jučer u „Nedjeljom u dva“. Pa mislim, lako je njemu biti jugović kada je dokazano hrvat i kada je nekog vraga napravio u životu. Općenito, ljudi koji nešto naprave u životu lakše dozvoljavaju sebi govoriti ono što osjećaju i ono što misle. Oni jednostavno imaju pokriće u onome što su napravili, oni su skinuli barem jedan bitan životni kompleks. Starog sam mu znao, čak sam ga u dva navrata ugostio na nekim tribinama. Filip je potpuno drugačiji. Filipa ne znam, nekoliko puta smo doduše sjedili u istom društvu, posljednji puta nedavno, kada je umro Simo Mraović, ali njegovu genijalnu ležernost nisam prepoznao sve do ove emisije. Volim, da ne kažem likujem, kada se takvi tipovi dotaknu tema poput Jugoslavije ili jezičnih sličnosti(razlika) hrvatskog i srpskog jezika. Pisao sam puno o tome, pa i na ovom blogu ( X , Y , Z , Q ). I nikada, baš nikada nisam raspravljao o osjećajima, uvijek samo suhim činjenicama, o brojevima. I nikada mi nitko nije oponirao niti jednim faktom, niti jednom brojkom koja bi me demantirala, jedino oružje protiv onoga što sam pisao bile su etikete, znate već koje, nije ih potrebno spominjati. Javili bi se doduše likovi koji su iznosili dokaze tipa da su nekada ljudi imali u obitelji jedan ili nijedan automobil, a da danas voze dva ili tri, ili pak da su tada mnogi bili bez telefona a danas svi imaju mobitele i time dokazivali da je danas bolje... no takve „analitičke“ sposobnosti ipak spadaju u domenu prvih razreda pučke škole.
Ali.... Šova je intelektualac, pa još lijevo orijentiran, nije čudno kad od nekog takvog čuješ donedavno bogohulne izjave. Zdavko Mamić sasvim sigurno nije intelektualac. Ali i on je danas, bez sumnje na užas najodanijih navijača svoga kluba, bio još otvoreniji i rekao ni manje ni više nego da je u Jugoslaviji bilo sto puta bolje nego što je u Hrvatskoj, da su ljudi bili nasmijani i veseli i da smo živjeli u najljepšoj zemlji na svijetu. Istodobno nije propustio naglasiti kako se baš u Hrvatskoj on osobno strelovito obogatio. Međutim, Mamić zna da kriterij za kvalitetu života u nekoj državi nije osobna sudbina, a također niti samo materijalna strana. No, ako mi je Šovino „priznanje“ logično s aspekta njegovog neklišeiziranog odnosa prema životu, Mamićev istup ne mogu nikako drugačije objasniti nego kao konačno rušenje tabua stvaranog godinama u kojima su želje i stvarnost napravile ogroman raskorak nakon koga su želje ostale.... samo želje. Nitko imalo normalan ne može pomisliti da Mamić žali za Jugoslavijom. Mamić žali što je Hrvatska ispala puno lošija nego je bila Juga, Mamić žali što su snovi ostali samo snovi i što smo, danas je to potpuno jasno, pojeli govno.
Sanjalo se ali ne i dosanjalo, ili da parafraziram pjesnikinju: „ ... jer država je lijepa samo dok se čeka, dok od sebe samo nagovještaj da...“ Mamić vrlo točno našu državu naziva vlastitom, inteligentno izbjegava atribute tipa samostalna, neovisna i slične djetinjarije. Kaže kako nam je Europa postavila granice, a sebi ih je brisala. I ptice na grani znaju da se Juga raspala zbog jačih faktora nego što su Sloba i Franjo... I na kraju Maminjo, trezveno, poentira kako su slovenci pametno pokazali kako zajebati hrvate i srbe! Nije prosuo žuč po slovencima nego je realno ocijenio situaciju i ustvari, govoreći o pametnim slovencima sve nas skupa proglasio glupima. Ispade Mamić veći intelektualac od mnogih koje takvima smatramo. Ali nije u intelektualizmu poanta. Svi znaju to što je Mamić rekao. Razlika je samo u tome što neki ne pristaju to znati. Još prije deset godina ja sam tekstove o ovoj tematici počinjao, tada antidržavnom, a danas već folklornom tezom: „Kada je Hrvatska 1990. godine referendumom izgubila samostalnost i neovisnost koju je uživala u Jugoslaviji i postala poslušna kolonija velikih europskih sila....“ Danas sve više ljudi shvaća da će ovako jednoga dana počinjati lekcija o devedesetima u udžbenicima povijesti. Neka pati koga smeta...VIDEO: Mamić: Nama jugoslavenima je stotinu puta bolje bilo u Jugoslaviji.
subota, siječanj 17, 2009
Nisam ja neki prigodničar. Ne samo da ne patim od formalnosti, nego ih svjesno zaobilazim. Ma jasno, mislim na sve ono kurtoazno što bi kao bio red, na sve ono što kao nitko od vas ne voli, ali uporno radi jer bi kao trebalo... Volim tradiciju. Ali ne po definiciji. Volim tradiciju kada mi se sviđa, kada u njoj nalazim smisao, ljepotu ili nešto treće. Kada mislim da ne valja, ne volim je. Ne održavam je. Štoviše, miniram je. Iskorijenjujem ako je dekadentna, nesmislena, ako je relikt nekog vremena koje je nepovratno prošlo. I nikako ja vas ne razumijem kada mi kažete da je nešto glupo, kada se redom izjašnjavate protiv, ali kada dođe red na vas, redovito popuštate i upražnjavate tu glupost, valjda zato da netko ne bi štogod loše pomislio. Zanimljivost problema je u tome što i taj netko isto tako misli, ali će i on pokleknuti u odsutnom trenutku da vi ne biste pomislili ono što mislite da će on pomisliti i tako ukrug... Formalizmi nas ubiše, ali mi se dobrovoljno bacamo tom ubojici. Ja uporno i u tom ratu nastojim ostati živ.
Sukladno tome, nemam recimo običaj zahvaljivati na blogu onima koji mi čestitaju rođendan, koji mi posvete pjesmu, ili pak učine neku uslugu. To je stvar tog blogera i mene i nema potrebe da se to objavljuje na sva zvona. Međutim, ovoga puta baš to činim, ali ne zato što bi bio red, nego zato što me to veseli, što to želim, ili ako baš hoćete, da bih se malo hvalio. Protekli praznici donijeli su klincima i meni neobične darove, baš neobične. Neobične utoliko što su bili potpuno neočekivani, što smo ih dobili od osoba koje nam ih zasigurno nisu poklonile zato što bi to bio red, nego ultimativno iz srca. U pitanju su dvije blogerice. Jednu od njih sreli smo tek jednom, možda sat vremena, nije iz našeg grada, drugu pak znamo tek nešto bolje, iz nekoliko ne predugih susreta, ni ona nije iz našeg grada ali nije tako daleko... Ova prva nam je busom poslala dvije kutije naranči sa svoje plantaže negdje na jugu, ova druga pak ogromnu tacnu prepunu kolača, mislim 11 vrsta. Nije šala, naranči je bezmalo 50 kila, kolača tri i pol kile. Dakle, ne da nije reda radi, nego nema reda, ubijasmo se u C vitaminu i slatkome. Uz sve to, tako dobrih naranči sjećam se tek ako posegnem u davno djetinstvo, barem dvadeset godina nisam jeo bolje. Kolači su plafon, bolje se ne mogu napraviti. I onda nek netko kaže da se ne isplati pisati blog.
Nemreš Bilivit!!!
p.s. po protokolu javio se i Barack, ma nije više bitno što je pisalo, sprdačina je dostigla vrhunac!
From: "Barack Obama" info@barackobama.com
To: NeMres Bilivit <xxxxxxxxx@xxxx.com >
CC:Subject: Deadline: Midnight
Date: Thu, 8 Jan 2009, 12:53:28-0500
NeMres--
.........................
.........................
We have a long road ahead of us, and we 're going to face some major challenges as soon as we start.
But I know I can count on you every step of the way.
Thank you for everything you 've done and happy New Year.
Barack
.... da bi samo koji sat kasnije stigao doista nevjerojatan mail managera inauguracijske sprdačine, ranije već pominjanog Davida Plouffea:NeMres--
I wanted to take a minute to reinforce Barack's message.
We wouldn 't be preparing to celebrate this historic inauguration if it weren 't for you.
.................................
.................................
No matter where you are on Inauguration Day, we'll all come together and remember why we put so much work into making this happen.
Thank you for everything.
David
Dakle, stanoviti David je imao potrebu objasniti što je to Barack htio reći, kao da se radi o mailu nekog retardiranog mladca, uz to slabo pismenog, a ne o svježe izabranom predsjedniku država poznatih pod nemaštovitim imenom USA.
Nemreš bilivit!!!!.
subota, siječanj 3, 2009
Samo zato što sam prije kojih tri mjeseca ostavio nekoliko komentara na Obaminoj stranici u kojima kažem da mi je sav taj njegov cirkus simpatičan, ali je ipak cirkus i da znam da se ništa bitno neće promijeniti kada bude izabran za predsjednika SAD, jer je američko društvo toliko šablonizirano da ne bi moglo funkcionirati kada bi se bilo što bitno promijenilo, dakle samo zbog tih nekoliko komentara, zaslužio sam da se nađem na mailing listi koju neki server opskrbljuje mailovima koji potvrđuju moje sprdanje s američkim društvom dvadesetprvog stoljeća. Samo zbog tih komentara, server kao i na, pretpostavljam, hiljade drugih adresa i meni šalje priglupe poruke poput ove koja je stigla jučer: Posebno je, u svjetlu mog odgovora na žicanih 5 dolara donacije, interesantan p.s. Koja sprdačina s tim amerima!!! From: "Obama for America" <info@barackobama.com>
To: NeMres Bilivit <xxxxxxxx@xxxx.com>
CC:
Subject: Join us at the Inauguration
Date: Sat, 3 Jan 2009 14:43:31 -0500
NeMres --
Thanks to you, President-elect Obama and Vice President-elect Biden will take their oaths of office in just 17 days.
You helped shape history, and now you can be a part of it.
...................................................
...................................................
...................................................
Thank you for your extraordinary efforts throughout the campaign.
Happy New Year,
Obama for America
P.S. -- You can participate without donating. We recognize this day is as important as it is historic, and we want to hear in your words what this inauguration means to you.
E pa fakat nemreš bilivit. Napišeš čovjeku da te boli ona stvar za sve njih, a on ti zahvaljuje za sve što si učinio! I još bi htjeli čuti od NeMresBilivit-a što mu znači njihova inauguracija... ma siguran sam da su se to zabunili, ziher sam da ne bi željeli čuti! Baš me zanima da im sam Osama napiše štogod bi li i njemu robot-mail poslao zahvalnicu. Jebate pa jesu li ti ameri stvarno toliko u banani ili....?
p.s. Ne znam što o svemu misli naslovnica, ali možda da sa onima koji ga kritiziraju i koji pljuju po Indexu i Blogeru općenito, proba ovom metodom :-)))
.